Postao/la rajska ptica » pet, 07.11.2008, 11:59
Khalil Gibran
Libanonski pjesnik i slikar Halil Dzubran (Kahlil Gibran) rodio se 6. decembra 1883. u BÅ¡areji, stotinjak kilometara od Bejruta, u sjevernome Libanonu, kraju cedrova, koji se u Starome zavjetu spominje oko 103 puta. Mati mu je bila kći maronitskoga svećenika, pripadnika monofizitske kršćanske crkve, u kojoj se sirijski, ili aramejski - jezik kojim je govorio Krist- upotrebljava u bogoslužju. PoÅ¡to je 1869., Äetrnaest godina prije Gibranova roÄ‘enja, bio otvoren, s izvoÄ‘enjem Verdijeve Aide , Sueski kanal, stotine tisuća ljudi - koji su prije toga trgovali devama i konjima, držali svratiÅ¡ta za putnike, vodili mnogobrojne karavane - ostalo je bez posla. To je izazvalo nezapamćen egzodus arapskoga stanovniÅ¡tva u Australiju, Afriku, Južnu Ameriku, SAD... Taj veliki val odnio je i Gibranovi obitelj u Boston, u SAD, kad mu je bilo samo 12 godina. Nakon dvogodiÅ¡njega Å¡kolovanja u tome gradu, vraća se u Bejrut, gdje se upisuje na medicinu i usavrÅ¡ava u arapskome jeziku.
Iz Bejruta, preko GrÄke, Italije i Å panjolske, odlazi u Pariz (1901.- 1903.), gdje izlaže crteže, o kojima sam Auguste Rodin veli da se mogu usporediti s likovnim djelima drugoga velikog pjesnika i slikara, Williama Blakea.
Gibran je sam ilustrirao, kao i Blake, svoje mnogobrojne knjige, crtajući, nadahnut Leonardom i Michelangelom, ljudska tijela u položajima kad najsnažnije izražavaju dušu koja teži jedinstvu sa sobom i sa svijetom.
U životu su mu žene imale dominantan utjecaj, o kojem veli: "Sve Å¡to zovem svojim ja dugujem ženama, joÅ¡ od djetinje dobi. Žene su otvorile prozore mojih oÄiju i vrata mojega duha. Da nije bilo žene-matere, žene-sestre, žene-prijateljice, ostao bih spavajući meÄ‘u onima koji vedrinu svijeta mute svojim hrkanjem."
Nekoliko žena, s kojima se najprisnije družio, ostavilo je potresna sjećanja na njega, kao Barbara Young, a dnevniÄki zapisi Mary Haskell i njezina pisma pjesniku, kao i njegova njoj, provijavaju i danas onom vrstom ljubavne Äežnje koja se ne može utažiti nikakvim dodirom, Äežnje koja smisao otkriva u samome svojem postojanju. Mnoge su žene proÅ¡le kroz Gibranov život, ali su dvije ostavile u njemu trajan trag.
Kahlil Gibran pisao je i na arapskom i na engleskome, te se u njegovim spisima proniÄu zapadnjaÄka i istoÄnjaÄka civilizacija, sve do stilskih i misaonih tananosti. Najveći dio arapskoga pjesniÅ¡tva napisao je joÅ¡ u ranoj mladosti. Ali, za razliku od znaÄajnih arapskih pjesnika i mistika proÅ¡losti - koji su smatrali zadatkom dubokoga pjesniÄkog života da se služe kompleksnim pjesniÄkim jezikom, s izrazima kojih se znaÄenje može utvrditi tek kad se prouÄe debeli rjeÄnici i rijetke enciklopedije - Gibran je u svoje pjesniÅ¡tvo unio, premda stiliziran, svakidaÅ¡nji govor naroda. DjelomiÄno se i time može rastumaÄiti njegova neobiÄna popularnost diljem arapskoga svijeta, i meÄ‘u najpriprostijim ljudima.
Napisao je mnoga djela, meÄ‘u kojima su najvrednija LuÄ‘ak, Pijesak i pjena, Isus, sin ÄovjeÄji, Zemaljski bogovi, Prorokov vrt, Nimfe iz doline, Pobunjeni duhovi, Suza i osmijeh, Slomljena krila, Gospodarev glas, Autoportret, Duhovne izreke itd.
Kahlil Gibran Äesto je bio nazivan mistiÄkim pjesnikom. U tome ima istine. No, kako se u izrazima mistik , mistiÄan , danas Äuje pogrdan prizvuk, smatram da bi, u ovom sluÄaju, valjalo presresti tu vrstu odbojnosti. PoÄnimo od tvrdnje da je on težio integraciji svih svojih duhovnih aspekata. Njegova je teza da je Äovjeku moguće ostvariti jedinstvo sa sobom i svijetom. Njegova je vizija, u tom smislu, mistiÄka.
"PoÄeh razmiÅ¡ljati kakva bih voljela biti u tom trenutku. Voljela bih biti vesela, radoznala, sretna. Proživljavati intenzivno svaki trenutak, žudno pijući vodu života. Vjerovati ponovo u snove. Biti kadra da se borim za ono Å¡to želim.
Voljeto Äovjek koji me voli.
Da, to je bila žena kakva bih ja voljela biti - i koja je iznenada zaživjela i ušla u moje tijelo.
Osjetih kako mi duÅ¡u preplavljuje svjetlost jednog Boga - ili Božice - u kojeg viÅ¡e nisam vjerovala. I osjetih kako, u tom Äasu, Drugo Ja napuÅ¡ta moje tijelo i sjeda u ugao male sobe.
Mogla sam izvana promatrati ženu koja sam do tada bila: slabu, ali punu želje da ostavi dojam jake osobe. Osobu koja se boji svega, ali sama sebe uvjerava kako to nije strah - već rarboritost onoga tko je spoznao realnost. Å to zazidava prozore kroz koje može prodrijeti sunÄeva vedrina - kako njen stari namjeÅ¡taj ne bi izblijedio.
Vidjeh moje Drugo Ja kako sjedi u kutu sobe - krhko, umorno razoÄarano. Obuzdavajući i podjarmljujući ono Å¡to bi uvijek trebalo biti na slobodi.: svoje osjećaje. PokuÅ¡avajući prosuditi buduću ljubav prema iskustvu proživljenje patnje.
Ljubav je uvijek nova. Svejedno je volimo li jedan, dva, deset puta u životu - uvijek smo pred situacijom koju ne poznajemo. Ljubav nas može odvesti u pakao ili raj, ali uvijek nas nekamo odvede. Treba je prihvatiti, jer ona je hrana naÅ¡eg postojanja. Ako je odbacimo, umrijet ćemo od gladi, gledajući bremenite grane na stablu života, bez hrabrosti da ispružimo ruku i oberemo plodove. Treba ići za ljubavlju ma gdje ona bila, Äak i kad to znaÄi sate, dane, tjedne razoÄarenja i tuge.
Jer u Äasu kad krenemo ususret ljubavi, i ona kreće u susret nama.
I spasi nas.
Kad je Drugo Ja iziÅ¡lo iz mene, moje je srce ponovo poÄelo razgovarati sa mnom. Reklo mi je da pukotina na zidu brane propuÅ¡ta vodeni tijek, da vjetrovi puÅ¡u u svim smjerovima i da je ono sretno jer ga ja ponovo sluÅ¡am.
Moje srce je govorilo da sam zaljubljena.
I ja sam zaspala zadovoljna, s osmjehom na usnama."
Živite dan po dan i obavljajte posao po posao. A zatim produžite
prema onome što dolazi poslije. To ima smisla. Ne pokušavajte
živjeti u proÅ¡losti, sadaÅ¡njosti i budućnosti sve u isti Äas. UspjeÅ¡an
je Äovjek koji se nauÄio živjeti samo u sadaÅ¡njosti, ali se uvijek
kreće prema onome što dolazi poslije.
U dubini moje duse je pjesma koja nece u rijec da se odjene.
To je pjesma sto kao kamenje u mome srcu prebiva
i odbija da se mastilom toci na hartiju,
ona mi osjecanja obuhvata poput tananog omotaca
i nece da se jezikom skrnavi.
Kako da je izdahnem kada se plasim da je zrak ne zaprlja?
Kome da je ispjevam kada je navikla da zivi u mojoj dusi kao u svome domu
te se plasim da se slusanjem ne povrijedi?
Ako mi u oci pogledate, vidjet cete sjenku njene sjenke,
i ako mi vrhove prstiju dotaknete, osjetit cete njeno treperenje.
Svojim djelima je iskazujem kao sto jezero odrazava sjaj zvijezde,
moje suze je otkrivaju kao kapi rose, rasute na vrelini sunca,
otkrivaju tajne ruzinog cvijeta.
U meni je pjesma koju tisina objavljuje, a buka sputava;
koju snovi izgovaraju, a java progoni.
To je pjesma ljubavi, ljudi, i nema Izaka koji ce je ispjevati,
niti Davida koji ce odsvirati.
To je pjesma mirisnija od jasminovog cvijeta,
i nema sjeciva koje je moze raniti.
Bolje je cuvana od djevojackih tajni,
i nema strune koja je moze prisvojiti.
Ko moze sjediniti huku mora i pjesmu slavuja,
ko moze spojiti oluje sa djecjim uzdasima?
Koje ljudsko bice
moze bozansku pjesmu ispjevati?
Isao sam dolinom dok je zora, rudeci, odavala tajnu vjecnosti,
A ondje je potok, tekuci, pjevao, zvao i govorio:
Zivot nije samo veselje;
Zivot je ceznja i odlucnost.
Mudrost nije u rijecima;
Mudrost je smisao u rijecima.
Velicina nije u visokom polozaju;
Velicina je u onih koji odbijaju polozaj.
Covjek nije plemenit po podrijetlu;
Koliko li je plemenitih poteklo od ubojica!
Niti je pokvaren svaki onaj koji je okovan;
Katkad je lanac dragocjeniji od ogrlice!
Raj nije u skrusenosti;
Raj je u cistu srcu.
Pakao nije u muci;
Pakao je u praznu srcu.
Bogatstva nisu samo u novcu;
Kolike li su skitnice bile bogatije od svih ljudi!
Niti su svi siromasi vrijedni prezira;
Bogatstvi je svijeta u glavi kruha i u ogrtacu.
Ljepota nije u licu;
Ljepota je svjetlost u srcu.
Savrsenstvo nije u onih koji su cista srca;
Vrline moze biti i u grijehu.
To rece potok drvetu na svojoj obali;
Mozda je u onome sto je pjevao potok
Bilo nesto od tajna mora.
Srce se moje umorilo, reklo mi zbogom i otiÅ¡lo do StaniÅ¡ta sreće. I kada je stiglo do toga svetiÅ¡ta , zastalo je u Äudu jer nije vidjelo ono Å¡to je zamiÅ¡ljalo da će vidjeti.
Nije vidjelo moć bogatstva, niti vlasti. Nije vidjelo niÅ¡ta sem Äeda Ljepote, njegove saputnice, kći Ljubavi, i djeteta njihovog. Mudrost.
Zatim je moje srce reklo kćeri Ljubavi:,,Gdje je zadovoljstvo o, Ljubavi? ÄŒuh da sa tobom obitava.†A ona je odgovorila:,,Zadovoljstvo nije ovdje, u gradu drži propovjed, tamo gdje su pokvarenost i pohlepa, a na ovom mjestu nama zadovoljstvo ne treba. Sreća ne želi zadovoljstvo, jer sreća nije niÅ¡ta drugo do žudnja za sjedinjenjem, a zadovoljstvo je razonoda koju pobedjuje zaborav. Besmrtna duÅ¡a nije zadovoljena jer ona uvjek žudi za savrÅ¡enstvom, a savrÅ¡enstvo je VjeÄnost.â€
Srce moje je razgovaralo i sa Äedom Ljepote, reklo je:,,Pokaži mi tajnu žene, o, Ljepoto, i prosvjetli me, jer ti sve znaÅ¡.â€A ono je odgovorilo:,,Ona je ti i ono Å¡to si ti bio, bila je i ona. Ona je ja, i gdje god ima mene tu je i ona. Ona je poput religije, kada je ne oskrnave neznalci, poput puna mjeseca kada ga ne zaklone oblaci, Äista poput povjetarca.â€
Zatim je moje srce priÅ¡lo Mudrosti, kćeri Ljubavi i Ljepote, i reklo:,, Daj mi mudrosti, da bih je odnio ljudima.â€
Ona je odgovorila:,,Reci im da sreća poÄiva u najsvetlijim predjelima duha i da ga nikad ne napuÅ¡ta.â€