Postao/la rajska ptica » ned, 07.12.2008, 13:03
Mesa Selimovic - isjecak o prijateljstvu
.....Sad sam shvatio: to je prijateljstvo,ljubav prema drugome.
Sve drugo moze da prevari to ne moze. Sve drugo moze da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas.
Ne mogu da mu kazem : budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj. Ali, bilo ovako ili onako,u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati.
Zavolio sam ga, znam po tome Å¡to mi je postao potreban, Å¡to nisam zamjerio niÄemu ma Å¡ta da je rekao ili uÄinio, i Å¡to mi je sve njegovo postalo važno.
Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge.
Pa ipak to Äinim, makar samo zato da joÅ¡ jednom pomenem Äovjeka koji je unio toliko radosti u moj život.
Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo.
PRIJATELJSTVO SE NE BIRA, ONO BIVA KO ZNA ZBOG ÄŒEGA KAO LJUBAV
... A nista ja nisam poklonio tebi već sebi...
Dervis i smrt
“PoÄinjem ovu svoju priÄu, nizaÅ¡to, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaÄa od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rjeÅ¡enje kad bude raÄun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji Å¡to Äeka kao izazov. Ne znam Å¡ta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati neÅ¡to od onoga Å¡to je bivalo u meni, pa se viÅ¡e neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam Å¡ta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to Äudo koje ne poznajem, a Äini mi se da je Äudo Å¡to uvijek nisam bio ono Å¡to sam sad. Svjestan sam da piÅ¡em zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja Å¡to mi predstoji, zbog suÄ‘enja koje otpoÄinjem, a sve sam ja na tom suÄ‘enju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve ću biti poÅ¡teno koliko mogu, koliko iko može, jer poÄinjem da sumnjam da su iskrenost i poÅ¡tenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poÅ¡tenja ima mnogo, i ne slažu se meÄ‘u sobom.
Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuÄ‘eno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina Å¡to su prirasle uza me kao koža, s ÄuÄ‘enjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjećao a sad je se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? ÄŒime sam prosvijetljen? Znanjem?. ViÅ¡om poukom? Äistim srcem? pravim putem? nesumnjanjem? Sve je doÅ¡lo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni Å¡ejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono Å¡to je bilo prije svega, gola koža i go Äovjek.
ÄŒetrdeset mi je godina, ružno doba: Äovjek je joÅ¡ mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i steÄenom sigurnošću u nemoći Å¡to dolazi. A ja tek Äinim Å¡to je trebalo uÄiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Å teta Å¡to nemam deset godina viÅ¡e pa bi me starost Äuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se niÄega ne boji, pa ni sebe.
Rekoh Äudnu rijeÄ: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izreÄena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je doÅ¡la opasna rijeÄ? I je li samo rijeÄ?. Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teže nego Å¡to jest. Jer ako ono neobjaÅ¡njivim putevima izvlaÄi iz mene Äak i Å¡to nisam htio da kažem, Å¡to nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao Å¡to se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbuÄ‘enjem, osjećanjem koje me viÅ¡e ne sluÅ¡a, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljeÄ‘enje, Å¡ejtanski posao, i možda bi najbolje bilo slomiti trÅ¡Äano pero pažljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu ploÄu pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeća da se nikad viÅ¡e ne prihvatim magije Å¡to budi zle duhove. Pobuna! Je li to samo rijeÄ, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, teÅ¡ko meni; ako je istina, teÅ¡ko meni joÅ¡ viÅ¡e.
Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kažem osim sebi i hartiji. Zato sam nastavio da povlaÄim nezaustavne redove, s desna na lijevo, od provalije do provalije ruba, od provalije do provalije misli, u dugim nizovima koji ostaju kao svjedoÄanstvo, ili optužba. ÄŒija optužba, veliki Bože, Å¡to si me ostavio najvećoj ljudskoj muci, da se zabavim o sebi, Äija? protiv koga? Protiv mene ili protiv drugih? Ali viÅ¡e nema spasa, ovo pisanje je neminovnost, kao življenje, ili kao umiranje. Biće ono Å¡to mora, a moja je krivica da sam ono Å¡to sam, ako je krivica. ÄŒini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo Å¡to se deÅ¡ava, i ono Å¡to je bilo, iz istog je razloga: Å¡to hoću i moram sebe da poÅ¡tujem. Bez toga ne bih imao snage da živim kao Äovjek. SmijeÅ¡no je možda, bio sam Äovjek s onim od juÄe, i hoću da budem Äovjek s ovim od danas, drukÄijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer Äovjek je promjena, a zlo je ako ne posluÅ¡amo savjest kad se javi. “
Tvrdjava
..."Kad sam bio ugrozen,mislio sam samo na nju,hrabreci se njenim prisustvom..Kad mi je bilo tesko,pominjao sam njeno ime,kao u molitvi, nalazeci olakasanje...Kad osjetim radost trcim da je podjelim sa njom, zahvalan sam joj, kao da mi je ona daruje... Dobar je covjek i lijepa zena, ali ono sto je samo za mene, to sam sam stvorio, cak i da je imala velikih mana, ja ih ne bi znao... Potrebna mi je savrsena, i ne mogu dopustiti da to ne bude... Dao sam joj sve sto nisam nasao u zivotu, a bez cega ne mogu! Cak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veca i ja pomocu nje! Bogato je darujem da bih mogao da uzmem...Ja sam osujecen,ona je ostvarena i tako sam obestecen...Ona mi namiruje izgubljeno,i dobijam vise nego sto sam zelio da imam..Moje zelje su bile maglovite i rasute ,sada su sakupljene. u jednom imenu,u jednom liku, stvarnijem i ljepsem od maste!!Njoj priznajem sve sto ja nisam a opet nista ne gubim, odricuci se...Nemocan pred ljudima i slab pred svijetom, znacajan pred nesigurnoscu svega,siguran sam pred ljubavlju koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba pretvorena u osijecanje...Ljubav je zrtva i nasilje, nudi i zahtjeva, moli i grdi...Ova zena, cio moj svijet potrebna mi je,da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc...stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pecinske vatre, zastita od groma, neprijatelja, zvjeri, ljudi, neba ,samoce, da trazi od njega obicne stvari ,ali i da zahtjeva nemoguce.. da osjeca odusevljenje ali i ogorcenje, da se zahvaljuje ali i da grdi, uvjek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteski, nade bez korjena, radosti bez trajanja... Zbog nje,iskljucive,i ljudi su mi postali blizi..."
....."Å ta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u Å¡ta upadamo svojom voljom u Å¡ta nevoljom, Å¡ta od nas zavisi, i Å¡ta možemo sa sobom. Nisam vjeÅ¡t razmiÅ¡ljanju, viÅ¡e volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari deÅ¡ava mimo nas, bez naÅ¡e odluke. SluÄajnost odluÄuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najÄešće bivam doveden pred gotov Äin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga sluÄajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naroÄit red ovoga svijeta. Ne odluÄujemo, već se zatiÄemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odreÄ‘enog trenutka, kad nas samo ta prilika Äeka, jedina koja nas može saÄekati, u toku mjeÅ¡anja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneÅ¡. Pa plivaÅ¡, ili potoneÅ¡."