Sve poet do poeta

Film, Glazba, Književnost i sve ostale umjetnosti također imaju svoj kutak.

Moderator/ica: ZvrX

Sve poet do poeta

PostPostao/la Dugmetar » čet, 01.07.2004, 00:13

Kaotično lutanje,
mirisi, sjene, plutanje.
Emocije vrište oko nas,
putuju kroz moje nosnice,
koraci nude sjetu,
dok se vjetar poigrava s vremenom,
preslažući prašinu.

Početak postaje kraj,
na plavom loptastom tijelu.
And all the pictures on the wall
Serve only to remind you of it all
The wasted days we could have lived
Now we're left with nothing left to give
Avatar
Dugmetar
Cleric
 
Postovi: 2012
Pridružen/a: sri, 14.05.2003, 18:12
Lokacija: Zagreb

:)

PostPostao/la c0okiez » čet, 01.07.2004, 18:40

:shock: dugme i poetry "wow"
Najvise se vole ljudi koji imaju iste vrline a najvise se mrze oni koji imaju iste mane.
Avatar
c0okiez
CDForum
 
Postovi: 182
Pridružen/a: sub, 24.05.2003, 10:36
Lokacija: CardaK

PostPostao/la Dugmetar » čet, 01.07.2004, 19:50

Kad si tako iznenadjena evo ti jos jedna...

<center>Mala Pjesma

Ti koja kročiš po mome svijetu,
koracima laganim kao perce,
što plamtiš kao plam na svijeći,
sa svojim malim stopama vrednote,
snuj svoje prekrasne snove sreće,
s licem punim ljepote,
na ramenu mome.

Samo pusti neka plove,
kao brodići od papira,
neka svjetle kao svici,
oko naših uspavanih glava,
hoću da budu samo moji,
ti najljepši osjećaji koje si dala.

Ne rasipaj riječi po padinama neznanja,
te sve sitne želje koje nose naše istine,
skrivene u jednom poljubcu tvom,
ti što vijugaš po mislima mojim,
mali horizontu istinske blagosti.
samo šuti i zagrli me nježno.

Za sve poljupce, dodire, milovanja,
za svu toplinu i raskoš osjećaja
Hvala ti...</center>
And all the pictures on the wall
Serve only to remind you of it all
The wasted days we could have lived
Now we're left with nothing left to give
Avatar
Dugmetar
Cleric
 
Postovi: 2012
Pridružen/a: sri, 14.05.2003, 18:12
Lokacija: Zagreb

PostPostao/la Dugmetar » uto, 06.07.2004, 20:21

Prije sam poezijom razbijao dosadu,
danas znam puno bolje stvari za to,
ali ipak napišem poneki stih.

Poneki smješak, vrisak il' tik.

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote,
a ja kradem stihove jebote.

by Dugmetar 05.07.2004.
And all the pictures on the wall
Serve only to remind you of it all
The wasted days we could have lived
Now we're left with nothing left to give
Avatar
Dugmetar
Cleric
 
Postovi: 2012
Pridružen/a: sri, 14.05.2003, 18:12
Lokacija: Zagreb

PostPostao/la jaca » uto, 06.07.2004, 21:13

bitno je da je rima
pa makar i nesto ne stima
i cak i kad nesto klima
i znas na svijetu svega ima
nema veze nije zima
sve sto imamo to je rima
Avatar
jaca
moderator
 
Postovi: 617
Pridružen/a: pon, 19.05.2003, 09:43
Lokacija: svugdje pod suncem

PostPostao/la ZvrX » pet, 09.07.2004, 03:10

Dugme i poezija hmmmmm :roll
smanjen postotak krvi u alkoholu ili nesto drugo :?:
Avatar
ZvrX
moderator
 
Postovi: 329
Pridružen/a: pet, 16.05.2003, 19:10
Lokacija: Bosnia & Herzegovina

PostPostao/la jaca » ned, 11.07.2004, 12:13

Vidi zvrcka, što si iznenađen!!! Ako za nešto nisi znao ne znači da to i ne postoji.....ima ovdje još poeta ali se ne odlučuju na eksponiranje.....a zapravo su takve pjsme i ponajbolje, kad dugo tinjaju u duši prije nego odluče izaći vani!!!
Avatar
jaca
moderator
 
Postovi: 617
Pridružen/a: pon, 19.05.2003, 09:43
Lokacija: svugdje pod suncem

ljeto..

PostPostao/la BIK koji sjedi » uto, 13.07.2004, 18:22

da nebi citali samo dugmetove pjesme preporucam roman Julijane Matanovic....Kao da smo otac i kci......super je ( meni bar )

Citiram....

.Učiinilo mi se da je djevojčica,koja mi je prišla nekoliko minuta prije ravnateljičina uvodna slova,osmoškolka. Zamolila me da nakon književnog susreta odvojim nekolko minuta za nju.Zatim je sjela u drugi red i sv je vrijeme na neki čudan način odvlačila moju pažnju. Odgovarajući na brojna pitanja svojih književnih čitateljica, osjetila sam da mi misao istodobno gradi priču koja počinje rečenicom...takvu sam djevojčicu trebala posvojiti..Trudila sam se gledati posjetitelje lijepe dvorane, a pogled mi je bježao prema plavokosom biću čije ime nisam još ni znala. Te večeri nisam vodila računa ni o kreativnosti svojih posveta. Dogodile su mi se čak i one nesimetrične neuobičajene formule Poštovanoj gospodi,,,toj i toj,,,srdačno Julijana... A sve zbog toga što sam žurila započeti što prije obećani razgovor.Kad sam dala i svoj posljednji potpis , djevojčica mi je prišla govoreći: Nisam čitala vaše knjige, ali sam došla zbog toga da vam kažem koliko sam bila ponosna kad sam svoje prezime vidjela na plakatu za vašu književnu večer. Na moj nimalo maštovit upit Odakle si ? odgovorila je Iz Bosanske Posavine. Dok sam gledala njezino lice koje je, u pažljivom promatranju i s manje udaljenosti , ipak upućivalo na srednjoškolsku dob pomislila sam da je s roditeljima izbjegla tijekom rata i da sada i njezin otac u jednoj maloj križevačkoj gostionici mašta o jabuci iz svoga dvorišta. Ali,ona, koja mi je priznala da nije čitala moje knjige prepričavala je, govoreći o sebi, drugi dio mog romana. Ponavljala je priču koju sam napisala godinu dana prije , spominjala je djevojčicu koja nezna za svoje roditelje, biče koje se povlači po domovima za nezbrinutu djecu i nocu se zaigrava gledajući sjene vlastitih prstiju po stropovima. Umjesto Jane iz romana , ne koju sam nazvala po sebi, oduzevši joj prva četiri slova pravoga imena, plavooka djevojka prezivala se prezimenom u kojem se i sama jedino osjećam sigurnom. I dolazila je, kako pjesma kaže, iz nekok mog kraja.....”
ma, i ovu su samo gluposti
Avatar
BIK koji sjedi
CDForum
 
Postovi: 761
Pridružen/a: ned, 08.06.2003, 17:04
Lokacija: tu pored tebbe

PostPostao/la green_ » uto, 01.11.2005, 19:49

Dobarrr http://snovi.org/razno/KRUG.html

------

<center>KRUG


I jednom ognjeno sunce upita prhku, ispijenu zemlju:

- Ima li šta oko tebe da se okreće?

- Nekad sam mislila da si mi ti saputnik do vječnosti,

sjajna, daleka zvijezdo, čija me svjetlost strasno ispijala,

al’ danas, kad sam blizu Velikog saznanja,

bez grohota mladosti, na rubu besputnog bezdana,

prati me samo ponekad tvoj lažni odsjaj,

varljiva mjesečina u noći bez otkucaja srca.

Odgovori zemlja okrećući se u ledeno doba
<center>
slika
Avatar
green_
CDForum
 
Postovi: 894
Pridružen/a: pon, 19.05.2003, 12:19
Lokacija: na zemlji bosanskoj

PostPostao/la BIK koji sjedi » sri, 02.11.2005, 08:46

a ima tu i pricica...evo jedna

Kao kap sto visi i prijeti da se svakog trena otkine od svoga izvora, treperila je Ibrova dusa na vrh nosa mu. Nanosio se on svoje duse citav vijek, derao je kao gumene opanke po surovim visinama Jahorine, kliktao je iz nje zanos i opijenost grlovitom pjesmom ciji je eho u noci odjekivao do zvijezda dalekih, stapao je sa drugim dusama u uzavrelom kolu, u kolanju krvi znoja i rakije, iscrpljivao je neiscrpnom seljackom upornoscu neprekidnog i numornog tegobnog rada bez velike koristi, gusio je skrivenom ljubavlju za nesudjenom zenom i pomirenoscu da zivi u gluhoci braka za volju roditelja, pirio je ljubavlju prema sinovima sto su se svake godine radjali, te zdravi i veseli kvasali pred njegovim ocima koje ih se nisu mogle nagledati, rumeni i nabubrili kao friski hljebovi ispod saca.

Nanosila se i njegova dusa njegova sitna, krzljava i naizgled nejaka tijela (u kojem se ipak morala kriti neobicna zilavost) i, mislio je, da je tu i kraj njegovog puta, dok je sjedio sijed i zamisljen, uveho i skrhan, a opet ponosan, onako zamandaljen, kao umrtvackom sanduku, u zatvorskoj celiji. Mirovala je sada njegova uhapsena misao, mirna poput ustajale vode u zaboravljenom starom napustenom bunaru, pomirena sa sobom i svojom bezdasnom mirnocom.

Zatvorena i mirna misao bivala je na momente ipak nekako oslobodjena i razigrana.



Nekad, eh nekad, nije bilo slavne sile da smiri nemir Ibrove duse niti da mu misao ukroti u kavez krivice. Nekad, eh nekad, nije on imao jako i vidjeno tijelo ali je imao raskosnu i veliku dusu, vecu i silniju od velikog Kleka, planinskog vrha koji je i sunce zaklanjao i oluje strasne iza njega dolazile. Ma nije on bio zavidan Kleku na njegovoj snazi i velicini kao sto nije bio zavidan ni silnom Selimu koji je na planini bio prvi iza Kleka iako se pored njega osjecao kao sprceni cumez pored raskosne kucerine. Volio je on cak bezobzirnog Selima svojom velikom dusom u koju je mogla stati i citava surova planina pa i Selim sa njom ali su svi znali ( ili su bar slutili ) da mu nikada nije oporostio niti ce oprostiti sto je ukrao nju, njegovu Sajmu. Govorilo se da je sama dragovoljno posla sa silnim Selimom, (njegova se volja morala ispuniti ) ali Ibro u to nije vjerovao zbog neceg samo njemu znanog.

Selim je zapravo bio Ibrov rodjak iz susjednog sela i njih dvojica su rasli zajedno, ustvari Selim je rastao a Ibro njegovao dusu u djecijem tijelu (i potajno patio zbog toga iako to ni za zivu glavu nije htio pokazati).

Selim je izrastao u surovu sirovinu ali, kao sto mu je cudni naum dao nesvakidasnju surovost i snagu, tako mu je dao i neobicnu ljepotu i ozracenost kojima je ocaravao sve sto je zensko pa i samu planinu. Svi su se okretali za njim ili bi se bar zarotirali zajedno sa zrakom pri mimohodu sa tijelom ogromne gravitacije. Jedino je krhka sutljiva Sajma, vitko ali jedro djevojce tuznih ociju, obarala pogled pri susretu sa njim. Cinilo se kao da ga ne zeli vidjeti ili se pak boji svog pogleda. Zato se Sajmi otimao pogled i kresao sa Ibrovim, te precesto, pozudno, pomamno, pozeljno, izazivao zmarce uz nejaku Ibrovu kicmu. Slutio je sve to Ibro (ili mu se to samo od puste zelje cinilo?).

”Sto li gleda u mene, pored ovakog Selima?”, pitao se ponekad svjestan svog neuglednog tijela.

” To je sigurno zbog onog sapata, kad smo se sakrili pred olujom u supljoj staroj bukvi, kad sam je uzdrahtalu tjesio da smo prigrljeni zajedno sigurni pred zlom cudi planine i da necu dati da joj se bilo sta desi, da cu je cuvati i od kijametskog dana”, razmisljao je. Iako je i sam drhtao, malo od studeni malo od straha, ona, nezrela djevojcica Sajma, se umirila u njegovom iskrenom zagrljaju.

Ali to je bilo davno, dok su bili djeca i cuvali zajedno ovce visoko u olujnoj planini. Mislio je da je to zaboravila, da njegov sapat ne znaci nista pred grmljavinom Selimovog glasa koji je odjekivao planinom kao rika kraljevskog bika, ali se izgleda prevario. Cudno je zensko srce, nikad nisi siguran sa njim, nagon mu namece ceznju za sigurnoscu i snagom opstanka ali ono ipak izgleda bira ljubav i njeznu dusu, likovao je Ibro.

Mastao je o svom zivotu sa Sajmom, gledali su se ali nisu govorili nista jedno drugom. Ibro je mislio da pogledi govore sve i dugo se kanio, sakupljao snagu i vrebao priliku da pita oca da mu je ide prositi.

Ibrov otac Huso bio je namcor, lutit i naprasit covjek sa kojim nije bilo jednostavno pricati ni najuglednijim seljanima a ne njemu, nejakom i pomalo neizvjesnim ocevim odgovorom usplahirenom Ibru. Vrijeme je prolazilo, teferici i sijela se redali a Ibro i Sajma su se samo gledali, uzivali u svojim pogledima, cinilo im se da se do dna duse razumiju i da nije dugo cekati i jos godinu ni dvije dok sazrije prilika i dok Ibro uhvati oca u hori ( sto je bivalo jednom ili dvaput godisnje za Bajrame ) Ali kako ce moliti oca na Bajram da mu prosi Sajmu od njenog Zulfa? Bojao se da ne pokvari bajramsko veselje i sebi i ocu te je i tog Bjarama cutao. Ali otac iskoristi svoj dobar ceif za muhabetom te mu nenadano rece da je pricao sa Rizahom i da ce mu uskoro prositi njegovu Hanku. Nije vrijedilo suprotstavljati se Husu ni na Bajram i on poslusno zasuta a preko njegova lica predje teska sjenka preteskog tereta sudbine koju babo Huso prelomi preko koscata koljena.

Izjada se neveseloj majci i ona zbog neke tuge koju je citav zivot gusila u sebi obeca da ce vrebati priliku da prica sa Husom ne bi li ga udobrovoljila da mu isprosi Sajmu. Vrijeme je prolazilo a prilika se na Husovom naoblacenom licu nikako nije ukazivala, njacesce su iz njegovih ociju sijvale munje koje nisu trpjele nikave njeznosti niti uljudna, razumna i mirna razgovora, ili su mu iz razjapljenih celjusti grmjele teske optuzbe i psovke (cinilo se da ni Huso nije bio sretan sa sudbinom koja ga je zadesila te nije dao nikome ni da govori o njoj).



Cekajuci vedrinu na babovu licu kao cudo o kojem samo budale sanjaju, Ibra pogodi grom u krzljavu kicmu, on se savi i jauknu kao ustrijeljen pas na samrti. Pronese se selom glas da je silni Selim odveo Sajmu sebi ne pitajuci nikoga, ni svog ni njenog baba a mozda ni nju samu. Ugrabio je u vocaru i sa pravom jastrijeba na svoju zrtvu odnio svojoj kuci sa pobjednickim kliktajem najjaceg muzjaka na planini koji se nije brinuo za norme i obicaje ljudskog stada ( i jada). Pred snagom i voljom onih odabranih kojima ih je Bog svesrdeno podario, ljudi ustuknu i prihvate to kao nemoc ljudskog zakona pred bozijom voljom ( koje li mudrosti), te se tako ubrzo svi pomirise sa Sajminom naprasnom udajom za gaziju Selima, a i sta bi mogli uciniti, Sajmi je to bila bogom dana sudbina jer svima je bilo jasno da se sa Selimom nije saliti i njamudrije je bilo pustiti to kraju kao sto su uradili i Selimov i Sajmin otac, sta ces taka nafaka, tako sudjeno, pa nek im bude hairli..

Nista se tu vise ne da uciniti, Sajma je svojom voljom, ili bez nje, nocila u Selimovoj kuci i to je gotova stvar, zaklano janje niko ne ozivi, razmisljao je namcor Huso poslije zakasnjelog razgovora sa svojm neveselom zenom, ciju je tugu a i svoj bijes odjednom razumio.

Jedino se Ibro nikada u svojoj dusi nije pomirio sa tim ( svi su to nekako cutke znali i Sajma i Selim i Ibrova majka pa cak i otac Huso).

Ali, na planinu Klek se ne nasrce a ni na silnog Selima.

Godine su prolazile i o tome se vise nije govorilo. Huso vise nije pominjao svom Ibri zenidbu sve dok ga Rizo ne upita jednoc da li jos uvijek stoji kod svoje rijeci i hoce li Hanku za svog Ibru. Huso nemade kud, te nekako tesko pristade, bojao se neke slutnje. Ibro se prepusta babovoj odluci kao sto se uveo, otpali list prepusta rijecnoj matici da ga nosi.

Probudio se iz te svoje omamljenosti maticom zivotne rijeke kada su iz noci sa Hankom poceli izrastati njegovi sinovi, ko zlatne jabuke, bog ih pozivio.

U Selimovoj kuci dijete ne proplaka. Eto ti Bozije volje, govorili su ljudi, ogrijesio se o jadnicu, nicija nije do zore, ne moze se silom protiv Bozje volje, i kojekave druge benaste mudrolije.

Selim se propi i njegova nekad silna i vesela dusa zlom i zaviscu propjeva.



Od pet Ibrovih sinova najbrze je rastao treci po starini, Abid, dok su ostali bili krzljavi i sitni ali dusevni, na oca nalik. Iz dana u dan se gotovo moglo vidjeti kako Abid prerasta stariju bracu i izrasta u stasita i snazna mladica vesele ali neobicno odlucne naravi. Kao da u sebi ima Selimove krvi, gluho bilo, pomisljao je s vremenom Ibro. Nije mu smetalo sto je Abid drugaciji i sto na njemu nije mogao vidjeti nista svoje, volio ga je kao i ostale, mozda cak i vise, cinilo mu se ponekad, ali je brzo tu misao odbacivao, kao sejtanski zov, bojeci se njene gresnosti, nedostojnosti i nepravednosti vise nego pusta groba. Cinilo mu se cak da Hanka ne voli dovoljno svog Abida i cesto bi se sporjecakao sa njom zbog njene nepravednosti prema njemu. Otvoreno je stitila ostale slabije sinove od preteska rada a ponekad im cak krisom davala i bolju hranu. Kad bi to primjetio Ibro se zestoko zestio na svoju zenu, a ona se pravdala da se Abid vec i previse opasao snagom i da i ostalu djecu treba dobrom hranom podpomoci. Ibro bi se time malo smirivao ali je osjecao da su se i neke, njemu nedostupne, misli ugnijezdile i kljuckaju iza Hnakinih ustreptalih ociju, gotovo zakrvavljenih od nekog nepoznatog, dobro skrivenog jada.

Abida kao da to sve nije bilo briga. On je rastao kao u bajci, veseo i bezbrizan, samo bi ponekad , u rijetkim trenucima ljutnje sijevnulo nesto strasno iz njegovih ociju, nesto sto je hipnotisalo ljudski krvotok i ledilo misao drhtajem nepoznate snage i neobicnog straha. Cak se i Ibro pomalo pribojavao tog njegova pogleda. Mislio je da je to, doduse neobicno uvecana, snaga pogleda djeda Huse. Iako je Husov strasni pogled vec odavno bio prekriven zemljom Ibro ga se jos uvijek s nelagodom sjecao. Ali, ne ovo je nesto drugo, samo nije znao objasniti sta.

Abid je rastao a djevojke su se kikotale za njegovim tragom i rukama pritiskale uzurbane otkucaje skrivenih zelja ispod nabubrelih bluza. Ibro je bio svjestan tog kikota i pustio je da stvari idu svojim tokom. Neka bude Bozja volja, zlo je kad se ljudski racuni pomijesaju sa Bozijim. Ne mogu ljudi krojiti nafaku drugima, to su boziji poslovi i nek bude kako zvijezde odluce, razmisljao je Ibro, naucen gorkim iskustvom svojim.

Trebalo je zeniti dvojicu starijih sinova i oni sami su to izgleda cekali, ali nisu znali da nadju svoju sudbinu, a Abidova jaka krv nije imala sabura niti se mogla ukrotiti cekanjem na obicajem utvrdjeni red. On nije puno lutao za sudbinom, ona mu je obilato nudila da bira a on je grabio bez razmisljanja i osluskivnja otkucaja u svojoj lubini i saputanja okoline. Cuvena zavodnica Zineta ga je, namjerno ili ne, zapahnula svojom kao ugarak crnom kosom, osjetio je njen miris u nozdrvama i zdrijebcu je to bilo dovoljno da odluci. Nije je ni pitao, otisao je iste veceri sam, pokucao na njen prozor, otvorila mu je obradovana, snena i nasmijana. Izvukao je kroz prozor i odveo svojoj kuci. Nije se bunila, samo je drhtala, da li od straha ili miline nije znala.

Doveo je svojoj kuci nesto poslije ponoci, izbudio ukucane lupom na vratima i povikom kao da trazi mustuluk:

- Babo, ja se ozenio.



Ibro je prvo stajao na vratima zblanut, snen, jadan, umanjen u dugackim pahretnim gacama, bez ijedne misli u glavi. Tako se valjda osjeca covjek kada ga grom u snu pogodi pa ne zna je li ziv ili mrtav. Hanka upali lampu petrolejku i prinese je Zinetinom licu. Mlada obori smjerno i stidljivo pogled. Iz sobe nahrupise snena braca. Svi su cutali. Abid se nasmija. Njegov smijeh zazvoni u kuci neobicno kao da dolazi iz nekog drugog svijeta.

- Sta je? Niko se ne veseli?, upita veselo, a kobajagi prijekorno.

- Fina ti je nevjesta. I iz dobre je familije. Majku joj dobro znam. – progovori kroz suho grlo Hanka.

- Ma, sta se niko ne veseli?! Ima de se veselimo pet dana. – otcepi i Ibro pomalo probudjen iz soka Hankinom primjedbom, nekako sluteci da se potekla voda neda zaustaviti.

Starija braca oborise glave ali ne rekose nista, naizgled mirno prihvatise gubitak prava starijih. Sta se desavalo u njihovim dusama tesko je odgontnuti. Ibro krisom baci zabrinuti pogled na njih, ali sada se nije dalo uciniti nista. Prekori sebe sto nije o tome razmisljao prije, ta prigovarali su mu da bi se najstariji trebao zeniti. Niko nije ocekivao da ce Abid bas toliko posrljati i sam sve uraditi usprkos svih obicaja.

Jedino Hanka nije bila toliko iznenadjena.



Te veceri posjedise malo meskoljeci se u nelagodi, svak othukujuci svoje misli. Ibro tada nije znao ili bi se radovao zbog Abida ili bi tugovao zbog svoja dva starija sina. Nakon nekog vremena, ne videci drugog izlaza, Ibro ipak nesigurno prelomi:

- Ko sto rekoh, sutra cemo prviti svadbu.

- Onda cemo sada na spavanje. – veselo prihvati Abid.



Njegov naum se ostavri i te veceri, kao i uvijek, on je postizao sve sto je zelio.



Sutradan Ibro sazva veliko veselje. Nije zalio potrositi. Zenio se njegov prvi a treci po redu sin.

Glas se brzo prenes sa brda na brdo i pred vece se sakupise mnogi rodjaci, komsije, poznanici i pijanice.

U jeku najveceg veselja pjesme i igre na svadbu stize, kao i obicno, polupijan Selim sa dvojicom jarana. Hanka obori oci, iz ruke joj ispade stakleni bokal slatkog serbeta i razbi se.

Preko Ibrovog lica liznu mracna sijenka. Odavno on nije u dobrim odnosima sa Selimom, jos od onda kada mu je ukrao Sajmu. Zasto je sada dosao? Niko ga nije zvao. Ali Selima nije ni trebalo zvati, on je radio ono sto htio i sto mu je bilo ceif.

- Sta je, ahbabu, nije ti drago stio me vidis? – zapodjenu Selim pravo u zicu i bez selama.

- Svak sa dobrim namjerama je dobrodosao. – odvrati Ibro pomalo nesigurno. Rijeci su mu bile suhe i zapinjale na resici.

- Ne vrdaj. Znam te dobro. Rado bi me odalamio da smijes. - Gledali su se netremice, Ibro drhtureci nemocno, a Selim nadmocno se kreveljeci. Svi su ocekivali nesto, neki prolom , grmljavinu ili cudo koje bi spasilo svadbu da ne bude krvava.



Abid primjeti babovu zbunjenost i drhat, nesto bljesnu u njegovim ocima i on pridje Selimu sigurnim korakom stisnuta zubala.

- Selime, sjedi u miru ako hoces, ako neces opleti putem. – prosikta momak ravno u lice strasnom Selimu.

Pogledi im se iskricavo kresnuse. Bili su gotovo iste visine, jedan mlad, vitak i odlucan kao Klek, a drugi stamena grdosija, vodnjikava polupijana pogleda i razbarusene ponegdje prosijede kose. Stajali su i gledali se, hipnotisali jedan drugog svojom snagom i odlucnoscu. Ibro zazinu da nesto kaze, nije znao sta, ali je osjecao da mora svojim krzljavim tijelom stati pred gromadu mesa i snage i suprotsaviti se bar jednom njegovoj nezaustavljivoj volji, ali ga Selim nenadano preduhitri, nasmijesi se kiselo i rece:

- Dobro, dobro maldicu. Za tvoje veselje cu veceras da pijem. Da vidim imas li toliko rakije koliko Selim moze popiti. – rece pomalo ironicno i sjede za sto.

Ahbabi sjedose za njim. Hanke nestade. Ibro ode po rakiju u podrum, nadajuci se da ce sve ipak proci hairli.



Negdje iza ponoci razidjose se svi gosti osim Selima i njegovih ahbaba koji su hrkali za stolom. Selim nikako da krene, stalno je nesto zanovijetao, pio, psovao i galamio.

Ibro je bio umoran od trcakaranja da ispuni volju gostiju, nenavikao na pjesmu veselje i larmu.

- Umorno se, Selime, nije li vrijeme da zavrsvamo sa sijelom veceras . Sutra cemo, ako Bog da, nastaviti. – poce oprezno nagovrati pijanog Selima da krene kuci te da mu se kuca ucini rahat od njegova nekako zlom natopljena izazovnog baljezganja o kojecemu.

- Ja nisam umoran , Ibro, i nemoj da me izgonis iz kuce. Nas dvojica odavno ne zasjedosmo ko ljudi. Bjezis nesto od mene. Valjda zbog nje. Nikad je nisi prezalio. Eno ti je jalove. Rado cu je zamijeniti za tvoju. – izbi iz Selima zapretana varnica.



Varnica je sijevnula kraj bureta baruta, cuvanog u podrumima teskog sjecanja dvadest i vise godina. Ibro protrnu od od pete do tjemena. U usima mu zabobonjase rijeci teske poput samara, teske kao ispljuvak na licu. Hanka nestade u kuci. Za stolom u avliji sjedili su Ibro i Selim i cijedili huju jedan drugom uzagrenim pogledima. Privucen nekim cudnim mirisom instinkta stolu pridje i Abid.

- Ne vrijedi ti stavlajti so na stare rane, Selime. Fala ti sto si dosao na svadbu. Ali sad u miru kreni kuci ko i ostali narod. – pokusa Ibro poslusati posljednji tracak razuma kojem je prijetio pozar bijesa sto se penjao u glavu odnekud iz olujne utrobe.

- Ostacu kolko ja hocu, ovo je i moje veselje. – prolomi se Selomov, sad vec prijeteci glas kroz gluhu noc.

Negdje u mraku jezivo huknu sova. Crna prilika iza kucnog prozora se srusi na pod. Abid je stajao napet kao luk, spreman da odapne strijelu.

- Zvali te nismo, ali som te primili i pocastili u miru, a sad je vrijeme da se razilazimo. – bio je uporan Ibro, nesto zbog razuma , nesto i od straha i zle slutnje.

- Ne mozes me istjerati, ovo je i moje veselje. Ja nemam djece da ih zenim i udajem ali su tvoja djeca mozda i moja. – piljio je Selim zlobno pravo u Ibrov izgubljeni pogled.

Abid skoci bez rijeci, preskoci postavljeni sto sa picem i mezom, podize teskog Selima sa stolice i prosista kroz jako, konjsko zubalo:

- Makni se iz ove avlije, milom ili silom!!!!

- Selim se sile ne boji! – zabrunda pijano Selim i zamahnu teskom rukom koja silovito prohuja kroz prazan zrak.

Selimovo tijelo se skljoka pored stola i ispusti nesto nalik na tezak uzdah. Iz kuce doprije stravican zenski vrisak.

Samo Ibro ( i crna prilika iza kucnog prozora) u odsjaju fenjera sa stola su mogli vidjeti munjevit odsjaj noza koji je nestao ispod Selimovih rebara.

Selimovi ahbabi su spavali dubokim pijanim snom. Ubrzo i Selimovo tesko stenjanje utihnu u noci.

Hanka istrca iz kuce.

- Sta uradi, dijete Bozije??!! – zavapi izbezumljeno.

Hanka shvati sve u trenu. Njeno srce je pucketalo da prsne kao tanak led pod teskom cizmom sudbine. Reci ili ne reci? Rijeci su joj stajale u dnu gla, u dnu duse sakrivene teskom tajnom i smrtnom sramotom.

Ibro je stajao nijem i sledjen a duboko zamisljen pogled mu se gubio negdje u sredistu zemljine kugle.

Abid je stajao stamen i napet sa munjom u ocima koja se polahko gasila pod odjekom majcinih rijeci i pri pogledu na skrusena oca.



- JA sam uradio, to sto se moralo. – doprije, kao sa onog svijeta, cudan glas iz Ibrovog osusenog grla i isparane duse.

- Ne, babo, ne moras uzimati moju krivicu – rece cvrsto Abid.

- Ja sam to trebao uradti davno i bice onako kako kazem. O tome vise necemo. – prosikta ljutito, prvi put u zivotu odlucan, Ibro.

Hanka i Abid se zgledase, kao da je neka drugacija utvara stajala pred njima u polumraku njihove avlije, a ne onaj tihi Ibro kojeg su do maloprije poznavali.

Dugo su stajali u avliji ne znajuci sta ce sa sobom.

Dvjica pijanih ljudi su hrkali za stolom duboko utonuli u svoje daleke sne. Selim je lezao nepomican pored stola a pored njega se sirila tamna lokva krvi.



Noc prodje u zurenju u tminu, prazan pogled u praznu buducnost. Kako malo treba da zivot isklizne sa sina i surva se u bezdan.

Ibro je svu noc presjedio za stolom u avliji kameno sutljiv.

Negdje pred prvo svitanje pored njega sjede Hanka nateklih ocnih kapaka.

- Ibro, moram ti nesto reci, zapoce drhtavim glasom.

- Znam sve, ne muci se. On je uzimao sto je htio u zivotu i davno je trebalo ovo uraditi samo niko nije imao snage do naseg Abida. – odreza odlucno Ibro, kao da ga je umrla, teska Selimova sjena oslobodila njegove neodlucnosti i straha.

- Ali Abid nije…, zavapi ocajno Hnaka.

- Ne izgovaraj to nikada. I nikome. Ni mraku mrklome. – presjece je ostro Ibro.

Hanaka usuta jos vise slomljena teretom koji je nosila kroz zivot.

Usnuli pijanci se promeskoljise.

Iz kuce izadje Abid.

- Babo, ja ne bi da ti …. zapoce pokajnicki pomlo nesiguran na prvim zracima zore Abid.

- Suti dijete! Ja sam svoje prozivio, a zivot je pred tobom. Ne spominji nocasnju noc nikad i nikome! – Ibrov glas bijese nekako dubok, gotovo svecan, bez trunke kajanja i neodlucnosti.

Sa zorom i danjim svjetlom puce i glas po selu da je Ibro ubio Selima.

Oko podne dodjose zandari i odvedose ga.



Sad imam svo svoje vrijeme samo za sebe, mislio je zatvorom ispijeni Ibro prizeljkujuci skoru smrt. Uvijek sam se bojao svega, Selima najvise. Sad se vise ne bojim nicega, pa ni same smrti, ne bojim se cak ni susreta sa Selimom tamo. Koliko sam samo puta gorio od zelje da uradim to sto je Abid uradio, ali snage imao nisam, bojao sam se. Sad se vise nicega ne bojim. Mozda susreta sa Bogom. Jer On zna da sam bio odlucio da to uradim vec kad je silnik ”uzeo” i Hanku, onako usput, na silu, kao da polaze pravo na nju. Sreo je u planini kod ovaca, samu, nezasticenu, i uzeo je pijan, silan i neumoljiv. Krila je, jadnica, da sapasi bar malo zivota sa mnom a nije znala da ja znam i da se u selu nista ne moze sakriti. A ja sam u svom strahu cekao da se i dijete rodi, i da odraste pod mojim krovom i da se ozeni, sve odlazuci odluku iz bojazni od jos goreg zla. Da li je to Selim uradio da mi jos jednom napakosti i zivot unisti? Ili je to uradio zbog sjemena? Sjeme mu njegovo dohaka, a ja mu sjeme podgojih! I kriv sam, ali mi je ovako lakse! Sad mi je lakse i umrijeti, oslobodjen, onako ne znam kako bi se sa dusom rastavio i sramotu ponio u grob. Sad mi je ko lakse, umrijecu zadovoljan, konacno oslobodjen strasne Selimove skjenke. A opet: smijem li se radovati tome sto mi je smrt jednog covjeka donijela toliko zadovoljstvo? Da li sam bolji od njega ako tako mislim? Smetaju li nam drugi da budemo sretni ( smetamo li i mi njima )? Cine li nas drugi sretnim ( cinimo li mi njih)? Lijepu si nam supu od zivota skuhao, dragi Boze, ali je moramo kusati kakva je da je. I nije, valjada, bez neke nakane jer je od Tebe. Sve se odvijalo po Tvojoj volji, nista ja odlucivao nisam. Cinio sam kako sam najbolje znao i umio ( kakvu si mi pamet i misao podario) samo sam na kraju preuzeo krivicu (da sam umio bolje ja bih to i uradio, ali Ti znas da bolje nisam znao). Oprosti mi, sto sam se, mozda, suprostavio tvojoj nakani, ali pravo je da budem kriv jer sam to zelio iz dna duse, lagao bih Ti da drugacije mislim. A i sta imam vise od zivota? Kad sam se citav zivot mucio i nesretan u dusi bio, sto ce mi lazna sreca pred smrt? Bolje da se ja polahko i u miru, ko dogorjela svijeca ugasim, nego da onakav zivot djeciji cami u mraku do smrti. Svaki zivot mi je drag pa makar i ne bio od mog sjemena.



Tako je mudrovao Ibro nasamo sa samim sobom, zatvoren sa sobom u sebe. Mozda se nadao ipak da nije sam i da ce mu Bog dati neki znak da nije uzalud zivio i da nije pogrijesio u jedinoj odluci svoje volje koja, mozada, i nije bila njegova.



Kap na vrh Ibrova nosa mirno je visila i cekala svoj tren na nepoznatom putu.
ma, i ovu su samo gluposti
Avatar
BIK koji sjedi
CDForum
 
Postovi: 761
Pridružen/a: ned, 08.06.2003, 17:04
Lokacija: tu pored tebbe

PostPostao/la M1chiCh_maji » sub, 26.11.2005, 21:18

upravo se zapitah gdje bih mogla napisati jednu malu pricicu ...



Bio jedan mali dječak koji je imao je lošu narav. Otac mu je dao vreću punu čavala
i rekao mu da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom, ukuca jedan u ogradu.

Prvoga je dana dječak ukucao 37 čavala. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci on je naučio
kontrolirati svoj bijes i broj zakucanih čavala se smanjivao.
Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju narav, nego zakucavati čavle u ogradu.

Napokon je osvanuo dan u kojem dječak nije nijedan čavao zakucao u ogradu.

Otišao je ocu i rekao mu kako toga dana nije pobjesnio.
Otac mu je tada rekao:

Svakoga dana kada uspiješ kontrolirati svoje ponašanje, iz ograde iščupaj po jedan čavao.

Dani su prolazili i jednoga je dana dječak bio u stanju kazati svom ocu da je izvadio sve čavle.
Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde.

Tada mu je rekao:

Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi.
Ograda više nikad neće biti ista.
Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi.

Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož i poslije toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju.

Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička.
Prijatelji su zaista vrlo rijedak dragulj, oni čine da se smiješiš,
ohrabruju te da uspiješ u nečemu, oni su spremni da te saslušaju, da podijele tvoju bol,
imaju lijepe riječi za tebe i uvek im je srce otvoreno za tebe.

Pokažite svojim prijateljima koliko Vam je stalo do njih.

Posaljite ovu pričicu svakome koga smatrate prijateljem,

čak i da je pošaljete nazad onome od koga ste je dobili.

Ako Vam se poruke vrate, znat ćete da imate krug prijatelja.

TI SI MOJ PRIJATELJ I JA SAM TIME POČAŠĆEN.

Molim te, oprosti mi ako sam ikada napravio rupu na tvojoj ogradi.

Za kraj: “Jedna lijepa stvar u prijateljstvu je spoznaja kome možeš povjeriti tajnu.”

(Alessandro Manzoni)
ZivOt jE sAmo San nA pUtu Do smRtI!!!!!
Avatar
M1chiCh_maji
CDForum
 
Postovi: 60
Pridružen/a: pon, 28.03.2005, 00:53
Lokacija: derventa

PostPostao/la BIK koji sjedi » uto, 29.11.2005, 08:53

ja sam trvoj sir,,,,
nemaš više čavala....heheheh
ma, i ovu su samo gluposti
Avatar
BIK koji sjedi
CDForum
 
Postovi: 761
Pridružen/a: ned, 08.06.2003, 17:04
Lokacija: tu pored tebbe

PostPostao/la M1chiCh_maji » uto, 29.11.2005, 09:31

BIK koji sjedi je napisao/la:ja sam trvoj sir,,,,
nemaš više čavala....heheheh


:lol: STVARNO SI ZAISTA..... :wink:
ZivOt jE sAmo San nA pUtu Do smRtI!!!!!
Avatar
M1chiCh_maji
CDForum
 
Postovi: 60
Pridružen/a: pon, 28.03.2005, 00:53
Lokacija: derventa

Ibrova duša

PostPostao/la green_ » pon, 25.12.2006, 19:44

BIK koji sjedi je napisao/la:Poslano: Sri, 02.11.2005, a ima tu i pricica...evo jedna ...


BIK koji sjedi, ko je ovo napisao, ako znaš, molim te da napišeš ovdje na forum autora ove priče iznad.
slika
Avatar
green_
CDForum
 
Postovi: 894
Pridružen/a: pon, 19.05.2003, 12:19
Lokacija: na zemlji bosanskoj

PostPostao/la BIK koji sjedi » uto, 26.12.2006, 15:49

prica je skinuta s linka koji si dao gore...zaboravih autora ..malo ju tamo potrazi ima jos dobrih
ma, i ovu su samo gluposti
Avatar
BIK koji sjedi
CDForum
 
Postovi: 761
Pridružen/a: ned, 08.06.2003, 17:04
Lokacija: tu pored tebbe

Enes Topalović

PostPostao/la green_ » čet, 28.12.2006, 15:48

Hvala tebi na napomeni, ja sam mislio da on piše samo pjesme...


Dobarrr http://snovi.org/razno/KRUG.html


Enes Topalović rođen je 10.03.1963. godine u selu Bare,opština Goražde. Završio je četvorogodišnju osnovnu školu u rodnom selu, a osmogodišnju u Podgrabu kod Pala. Poslije završene Prve gimnazije, u Sarajevu je diplomirao jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji. Radio je kao prosvjetni radnik u Novom Travniku, Cazinu i Velikoj Kladuši. Danas predaje naš jezik djeci i omladini sa prostora bivše Jugoslavije u norveškom gradu Bergenu gdje živi i bavi se književnim i novinarskim radom. Debitirao je romanom ”Let kroz snove” (2003) , a zbirka kratkih priča ”Šapat predaka” (2004) je njegova druga objavljena knjiga. Rukopis prvorođenčeta, doduše nedovršen, nestao je zajedno sa mnogim nedužnim ljudima u tragičnom bosanskom ratu. Zbog toga je njegova prva objavljena knjiga i posvećena svim nestalima. Drugu je posvetio svojim stradalim i umrlim precima.
slika
Avatar
green_
CDForum
 
Postovi: 894
Pridružen/a: pon, 19.05.2003, 12:19
Lokacija: na zemlji bosanskoj

PostPostao/la tunguzija » čet, 04.01.2007, 09:20

Nista nije tako mocno
kao ta velika tajna osjecanja u nama
Sve to neshvacanje sebe
sva ta igra razdrazenih cula
u vlasti nemira,
u prostranstvu,
izmedju uzvisenosti i patnje,
kada se jasno i potpuno osjetis
onakvim kakav jesi,
kada se potcinis davanju najvrijednojeg u tebi,
kada se prepustis uzimanju najljepseg u drugom,
kada ne znas odgonetnuti
zasto je sve to tako kako jest..tako bolno a tako bozanski,
tako neopisivo,
nista nije tako mocno
kao ta VELIKA TAJNA osjecanja u nama.....

.....procitao jednom od jedne lijepe dervencanke....
Avatar
tunguzija
krv svoju za plavu boju
 
Postovi: 744
Pridružen/a: sri, 18.05.2005, 15:04

PostPostao/la jaca » pet, 05.01.2007, 12:40

Eeeeeee......u tom našem malom gradu uvijek bilo freakova koji su znali napisati pjesmu....i onih drugih koji su znali uživati u pjesmi........a jednom prilikom sam ovdje u ZG, u pokušaju da pronađem dijelić onoga što mi nedostaje, otišla na sastanak jedne književne skupine, onako ko vihor nekada, nabrijana da slušam i govorim stihove, da neko prebire po gitari isto ko Džemo Pelesić, da nas deset cuga bocu vina citavo vece, tako, bez čaša.........a ono...........politika, precjednik, premijer. Jadrankica i Branimir..........i tako dva sata.....ni p od poezije.........a kada su me ponovo zvali i ja se zahvalila, ženska zinula u mene kad sam rekla da ću dolaziti kad se budu bavili književnošću........a do tada, mislim na dane vihora
Avatar
jaca
moderator
 
Postovi: 617
Pridružen/a: pon, 19.05.2003, 09:43
Lokacija: svugdje pod suncem

PostPostao/la rajska ptica » sri, 27.06.2007, 15:58

Nitko vam ne može otkriti ništa osim onoga
što je već ležalo, poluusnulo, u počecima vašeg znanja.
Učitelj koji se šeće u sjeni hrama, među učenicima,
ne daje od svoje mudrosti nego od svoje vjere i svoje ljubavi.
Ako je doista mudar, ne nudi vam da uđete u kuću njegove mudrosti
nego vas radije vodi do praga vašega duha.
Zvjezdar vam može govoriti o svojem poimanju svemira,
ali vam on ne može dati svojega poimanja.
Glazbenik vam može pjevati o ritmu koji je u cjelome svemiru,
ali vam ne može dati uho koje hvata ritam, ni glas koji ga odražava.
A onaj koji je upućen u znanost o brojevima može govoriti o područjima težine i mjere,
ali vas ne može odvesti onamo.
Jer viđenje jednog čovjeka
ne uzajmljuje svoja krila drugome čovjeku.
I kao što svaki od vas stoji u božjem znanju,
tako mora svaki od vas biti sam u svojem poznavanju Boga
i u svojem poimanju zemlje.
rajska ptica
ptičica
 
Postovi: 530
Pridružen/a: uto, 08.05.2007, 14:38

O PRIJATELJSTVU

PostPostao/la rajska ptica » sri, 27.06.2007, 16:06

Vas je prijatelj odgovor na potrebe vase.
On je njiva koju zasijavate s ljubavlju,
i koju zanjete s zahvalnoscu.
On je vase kuciste i ognjiste vase.
jer vi mu dolazite gladni,
a i da potrazite od njega uspokojenje.
Kad vam prijatelj kaze otvoreno sto misli,
ne bojte se njegovog "ne" u svome duhu,
i ne zazirite od njegovog "da".
A kada suti,
nek vase srce ne prestane osluskivati njegovo,
jer i bez rijeci, medju prijateljima, sve misli,
sve zelje, sva iscekivanja, radjaju se i dalje,
s radoscu koja ne trazi povladjivanje.
Kad se rastajete od nekog prijatelja,
ne tugujte zbog toga.
Jer ono sto u njemu ponajvise volite,
moze za njegovog odsustva biti jos jasnije,
kao sto putnik planinu s podnozja jasnije vidi.
I nek u prijateljstvu ne bude drugog cilja
sem produbljivanja duha.
Jer ljubav sto trazi ista osim razjasnjenja
osobne tajne,
i nije ljubav nego bacena mreza:
hvata se samo ono sto je nekorisno.
Nek ono sto je u vama ponajbolje
bude za prijatelja vaseg;
ako zna dokle uleze vasa oseka,
nek zna dokle doseze i vasa plima.
Jer sta je za vas prijatelj
kog trazite samo da ubijete vrijeme?
Trazite ga samo da biste
to vrijeme odista prozivjeli.
Jer njegovo je da vam ispuni zelje i potrebe,
a ne vasu prazninu.
i nek u dragosti prijateljstva bude i smijeha,
i zajednickih radosti.
Jer u rosi sitnica srce nalazi svoja jutra,
i biva okrijepljeno.
rajska ptica
ptičica
 
Postovi: 530
Pridružen/a: uto, 08.05.2007, 14:38

Sljedeća

Natrag na Kultura

Online

Trenutno korisnika/ca: / i 2 gostiju.

cron