MASAKR HRVATA PO TITOVOJ ZAPOVIJEDI
Prof. dr. fra Andrija Nikic
nikic.andrija@tel.net.ba
Iz godine u godinu se sjećamo naših nevino pobijenih domobrana i civila. I dok se sjećamo razmišljajmo s jedne strane o njihovom domoljublju, rodoljublju i bogoljublju, a s druge o pomućenoj pameti onih koji su naredili njihovo ubojstvo, koji su ga izvršili i potrazi gdje se to dogodilo.
Nisam Äuo da su Nijemci, Talijani, Francuzi i drugi masovno ubijali svoje sunarodnjake, ali partizani su se natjecali tko će pobiti vise svojih. Žalosno i sramotno! Ali moralo se Å¡utjeti da je odluku o pokolju hrvatskih domobrana donio Tito. To je onaj Tito, za kojega se agitiralo i po Hercegovini da ga se predloži za Nobelovu nagradu za mir. A htjelo se prekriti da je on naredio da se pobije preko 14.000 hrvatskih mladića iz Hercegovine! Tako Bleiburg i križni put hrvatskog naroda je zloÄin engleskih vojnih vrhova i partizanskog komandanta marÅ¡ala Josipa Broza Tita.
Tito je naredio ubijanje hrvatskih civila i razoružanih hrvatskih domobrana i ustaša, nakon sto su ih razoružane predali Englezi partizanima 15. svibnja 1945.
Da to nije moje nagaÄ‘anje upozorit ćć vas na nekoliko podataka. O stradanju u Kocevskom Rogu ostavio je svjedoÄanstvo Simo Dubajić. On je u listu Svet prvi put za javnost izjavio: "Iznenada sam dobio nalog da se 30.000 domaćih izdajnika pobije u KoÄevskom Rogu…
Takvu odluku niko nije mogao doneti, sem Tito! Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu!"
Radi cjelovitijeg sagledavanja tih najtragiÄnijih dogaÄ‘aja u povijesti hrvatskog naroda želio bih navesti neke Äinjenice.
U knjizi Bleburski pokolj - putovi smrti hrvatskog naroda (1945.- 15. svibnja 2002.) stoji i slijedeće: Tito je naredio ubijanje hrvatskih civila i razoružanih hrvatskih domobrana i ustaÅ¡a, nakon sto su ih razoružane predali Englezi partizanima 15. svibnja 1945. Naime, deset dana kasnije, toÄnije 26. svibnja 1945. Tito je javno istakao na mitingu u Ljubljani: "Å to se tiÄe ovih izdajica kojih je bilo u svakom narodu, meÄ‘u svim ljudima, to je sada stvar proÅ¡losti. Ruka pravde, osvetniÄka ruka naroda, već je stigla većinu; samo manjina izdajica uspjela je pobjeći i staviti se pod inozemno zaÅ¡titniÄko krilo. Ta manjina nikada vise neće zuriti u naÅ¡e lijepe planine, naÅ¡a cvjetna polja.
Ako se to i dogodi, trajat će kratko vrijeme"... [1]
I križni put hrvatskog naroda je zloÄin engleskih vojnih vrhova i partizanskoga komandanta marÅ¡ala Tita!
U knjizi Marka LopuÅ¡ine Krvavo proleće, iz ciklusa Ubij bližnjega svog (Narodna knjiga, Beograd, 2002.) navodi se, malo zakaÅ¡njela, ispovijed oznaÅ¡a-egzekutora, jednog od Å¡efova izvrÅ¡enja zloÄina.
"Komandovao sam u KoÄevskom rogu", izjavio je prvi put za javnost Simo Dubajić u listu Svet, srpnja 1990. godine. "UÄestvovao sam u likvidaciji ljudi po nareÄ‘enju. To danas govorim, jer sam shvatio da je savest jaÄa od pobede. Kada sam 25. maja 1945. godine doÅ¡ao u Ljubljanu, referisao sam Titu o zarobljavanju ustaÅ¡a, fon Lera i zapleni zlata.
Pre toga sam trinaestoga maja dobio od Tita depeÅ¡u da niko ne sme dirati nijednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da će ti zarobljenici biti pobijeni. Govorilo se da ih treba vratiti u Sloveniju, da bi im se sudilo po meÄ‘unarodnim konvencijama. Ja sam imao tu Titovu depeÅ¡u, imali su je i svi ostali komandanti… Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika pobije u KoÄevskom rogu. NareÄ‘enje su izdali Ivan Matija-Macek, Maks Bace i Jovo KapiÄić.
Sve Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku niko nije mogao doneti, sem Tito! Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu. Bio sam šef i kontrolisao da se to izvrši do kraja. Taj masakr je izvršila XI. dalmatinska brigada u kojoj je komesar bila Mila Planinc. Ona je za streljanje tražila dobrovoljce i najpoverljivije komuniste. Bilo ih je 85 ili 90, ali više od 100 nije. Strojem je komandirao drug po imenu Periša.
Zvali smo, ga joÅ¡ Dinko i Ljubo. Sedeo sam ispred jedne krÄme i pio Bakarsku vodicu. Imao sam dvadeset i jednu godinu. I vojnici su bili mladi. Dolazili su kod mene, potezali iz flaÅ¡e, povraćali i padali u nesvest. Bio sam pijan, pa nije iskljuÄeno da sam baÅ¡ ja dao nareÄ‘enje da se posle streljanja baci eksploziv u te jame, kako neko ne bi iz njih izaÅ¡ao živ. Za te jame u KoÄevskom Rogu rekao nam je Ivan Macek, ministar slovenaÄke policije. On je poznavao taj kraj, tu se, uostalom, tokom rata skrivao Glavni Å¡tab Slovenije."
Po svemu, istinit je i Titov brzojav-depeÅ¡a, sto nije sprijeÄilo prolijevanje krvi, i nikoga, pa ni Tita ne može amnestirati zapovjedne (ne)odgovornosti za straviÄni zloÄin!
Nakon rata uslijedili su ne samo dramatiÄni dogaÄ‘aji pri vjerolomnom izruÄenju hrvatskih domobrana i civila, nego i sudbinu tih nesretnih ljudi. Kad su izruÄeni domobrani sprovoÄ‘eni ulicama morali vikati: Mi smo izdajnici! Mi smo banditi! Potom su pobijeni. To je straviÄna cijena, osobito za jedan mali narod. Da nekim komunistima u Herceg-Bosni i izvan nje ova istina ide na živce, nije nikakvo Äudo. Istina se teÅ¡ko podnosi kad rusi vlastitu laz i iluziju.
Jedan dužnosnik i obavjeÅ¡tajac ameriÄke vojne obavjeÅ¡tajne službe joÅ¡ 1944. je izvješćivao da postoji nareÄ‘enje da partizani ne samo da moraju ubiti sve ustaÅ¡e nego i one "koji su živjeli pod faÅ¡istiÄkom vlašću". Tito traži slijepu posluÅ¡nost i smatra da su samo Rusi njegovi saveznici.
Tako su shvatili da je Tito neprijatelj Amerike i da je on "diktator koji vrÅ¡i politiÄka ubojstva i eksproprira iz politiÄkih razloga. Do promjene ameriÄke politike prema titoistiÄkoj jugoslaviji doÅ¡lo je zbog "neopisivih strahota" titoista u Trstu za vrijeme jugoslavenske okupacije od 29. travnja 1945. do sredine lipnja. Za Tita i Staljina Trst nije bio tako znaÄajan, kao takav, nego da su oni za predstojeći rat s Amerikancima htjeli dobiti najbolju strateÅ¡ku poziciju. Ponovno se potvrdilo da liÄnosti utjeÄu na povijesna dogaÄ‘anja i razvoj tih dogaÄ‘anja.
Za razliku od nas, Amerika se uvjerila da je Tito krvnik i diktator. Naime joÅ¡ poÄetkom studenog 1945., preko svoje obavjeÅ¡tajne službe, Amerikanci su saznali da su titoisti masakrirali mnoge stotine Talijana, koji su bili goli i vezani baÄeni u tzv. "fojbe", spilje. TadaÅ¡nji ameriÄki predsjednik Truman smatrao je da su Italija i Vatikan moguće antikomunistiÄke tvrÄ‘ave. Da bi ojaÄao te antikoministiÄke snage, Truman je istrgnuo Trst iz partizanskih ruku. Truman je smatrao da je Tito "opasan komunist" i viÅ¡e od toga Tito je bio predstraža sovjetske ekspanzije i agresije protiv Europe. Truman je smatrao da se Tito okaljao ratnim zloÄinima i zloÄinom protiv humanosti.
Trebat će puno vremena da se sruÅ¡i mit o Titu kao "humanistu" i prijatelju Zapada. Naime, za vrijeme prvih godina "titoizma", tj. prvih nakon Drugog svjetskog rata, Tito je naredio krvave represije disidenata i izgradio je koncentracijske logore, gdje su zatoÄenici gladovali, te ih istrijebio na Golom otoku.
Tako se narod naÅ¡ao u novom totalitarnom režimu - pod vladavinom komunista. Komunisti su "instrumentalizirali", krivotvorili i iskoristili mnogostruku i raznovrsnu oslobodilaÄku borbu protiv okupatora za svoje monopolistiÄke svrhe. To krivotvorenje povijesti traje joÅ¡ i danas. O tome ratu komunista protiv antikomunista trebalo bi kod nas napisatim dokumentarnu knjigu. Å to prije to bolje, jer joÅ¡ ima živih svjedoka.
U posljednje vrijeme u nekim tiskovinama objavljeni su tekstovi u kojima se "pronalaze" dokazi koji amnestiraju Tita za zloÄine poÄinjene u Bleiburgu. Jedan od njih je i tekst pod naslovom Titova naredba od 14. svibnja 1945., objavljen u Vjesniku od 21. kolovoza 2003.
Pred rastanak s ovogodiÅ¡njeg naÅ¡eg druženja može se ustvrditi: dok je meÄ‘u nekim Hrvatima i muslimanima tijekom posljednjih godina ojaÄala "mistifikacija" i nostalgiÄno veliÄanje Tita, i to ne bez podrÅ¡ke vladajućih struktura, na Zapadu postoje jake snage koji ne će dopustiti da Tita pokazuju bezazlenijim, nedužnijim nego Å¡to je on zaista bio. I najogrÄeniji bivÅ¡i i sadaÅ¡nji komunisti moraju shvatiti da titoizam u danaÅ¡njem i budućem svijetu nema Å¡anse.
[1] J. IviÄević, Tito je dao nalog za Bleiburg, Glasilo za Hrvate Å¡irom svijeta, GLASNIK Hrvatske SeljaÄke stranke, 70/1999., br. 45., str 8.