U zemlji banana na ćudljivom balkanu, gdje su procvjetale piramide a mnogi spoznali svoju nacionalnu svijest i ujedinili se u jedno nacionalno biće, gdje su majke stoljećima suze lile za svojom djecom, a žene za muževima, dok su ratovi pustoÅ¡ili zemlju. E baÅ¡ tamo, gdje se oralo plugom i granatom, gdje se trovalo Å¡ljivom rakijom i puÅ¡ila drina sarajevska. E tu sam roÄ‘en. Eno tamo iza onog bora vidiÅ¡, pa gore uz prvi maj i joÅ¡ gore dalje. E onda skreneÅ¡ lijevo (nema veze s mojom politiÄkom orijentacijom, jer ja sam Äisti banana desniÄar). E tu, s tog balkona, sam prvi put ugledao svog oca a iza njega svoj grad i obojica su gledali mene, dok sam se privijao uz majÄine sigurne grudi. Ja mrvica tek izaÅ¡la iz fiziÄke tame, da bi upoznala duhovnu tamu života. E jarane moj, nisam tad bio, niti sam znao Å¡to je to, Srbin, ni Hrvat pa ni BoÅ¡njak. Haveru moj, jel ti meni vjerujeÅ¡? Mala mrvica koja plaÄe, kad je gladna, usrana i kad je neÅ¡to boli, e to sam bio. VidiÅ¡ sad se ne znam ni usrat, niti biti gladan. Ne znam viÅ¡e kad sam zadnji put plakao. E da mi je joÅ¡ jedared zaplakat, onako zbiljski od tuge, boli ili gladi. Ne ide jarane, haveru moj, ne ide nikako. Nego gdje sam ono stao? A ja, kod kod privijanja uz majÄine grudi, gledanja starog kako maÅ¡e i cereka se dok mu se sunce presijava na mlijeÄno bijelim zubima, gledanja grada osunÄanog jednim davnim ljetnim danom. Da gledao sam tog istog tada crnog Äovjeka glatka lica i i Ävrstih mlijeÄnobijelih zubi a sada sjedoglavca lica izrezbarenog vremenom s gebisom (protezom onako narodski) u ustima. Gledao sam taj isti grad okupan suncem bez Srba, Hrvata i BoÅ¡njaka, bez bora tragedije hiljadudevetstodevedesetih. I oni su oba gledali mene. E jarane teÅ¡ko mi na duÅ¡i evo baÅ¡ sad al, suza neće na oko. Možda bi bilo bar malo lakÅ¡e da hoće, al neće i Å¡ta mogu. NiÅ¡ta Å¡utit i uzdisati. Da sjećam se tog dana, vruće mi nekako bilo…
Odoh popit pivu pa se vratim. Puno pijem pa možda potraje.
TU BI KONTINUED SKORO PA ODMAH KAD EKSIRAM KOJU PIVU.