pripremio fra Ivan Nujic
Niko nema šta Derventa ima: Plejan ima, ljevši je od Rima!
Narodna pjesma iz plehanskog kraja
UVOD
Plehan je jedan veći brežuljak, smješten oko 9 km jugoistočno
od Dervente u Bosanskoj Posavini. Nadmorska visina mu je oko 315
metara, a naziv mu vjerojatno potječe od glagola plehati, odnosno
pleati, tj. lupati, razbijati kamen, jer se tu od davnina vadio
dobar kamen. Brežuljak ima takav zemljopisni položaj da se s njega
golim okom može vidjeti dobar dio Bosne: Ozren, Vlašic i Krnjin
na jugu, Manjača i Motajica na zapadu, Vučjak i Majevica na istoku,
a na sjeveru slavonska ravnica sve do ?akova pa i dalje. Nije čudno
što su u drugoj polovici 19. st. na tom brežuljku franjevci sagradili
samostan i crkvu. Atribut ťplehanskiŤ tako se proširio prvo na
katolicku župu, s crkvom sv. Marka u središtu, a onda i na cijeli
kraj između rijeka Bosne, Save, Ukrine i Foče.
Zemljopisno je plehanski kraj ipak nejedinstven. Čine ga dva dijela:
posavska ravnica koja se proteže do Dervente, odnosno Plehana,
te brežuljkasti dio u unutrašnjosti. Ravnica je vrlo obradiva i
plodna, a brežuljci su pogodniji za voćarstvo i sitno stočarstvo.
Klimatski uvjeti i vegetacija osiguravali su uvijek dovoljno hrane,
tako da su se nekoć u ovaj kraj doseljavali ljudi iz kršne Hercegovine
i Dalmacije.
No, krajem 20. st. plehanski je kraj u ratu potpuno iseljen, sela
su opustjela, kuće, crkve i škole porušene, ceste zarasle, oranice
zapuštene
Pitomim brežuljcima više ne odjekuje pjesma nego tek
zvuk motornih pila kojima kradljivci drveta pljačkaju i posljednju
blagodat darežljive posavske zemlje - šumu. Naglim iseljavanjem
puka nestala je nadamo samo privremeno i čitava jedna socijalna,
kulturna i religiozna struktura na kojoj je iznikla i izrasla jednoj
bogatoj usmeno-književna tradicija. Nakon odlaska u progonstvo,
ta se tradicija ipak održava ondje gdje žive i okupljaju se Plehančani
i Plehančanke. Upravo je frapantno s kolikom se energijom i strašcu
ovi ljudi upinju ne bi li od zaborava sačuvali baštinu svojih preda.
Ponekad je dovoljno da se sastanu samo dva dobra stara prijatelja
pa da poteče nostalgična pjesma iz rodnog kraja. Iz ljubavi prema
njemu Plehančani se i okupljaju u zavičajnim klubovima u Zagrebu,
Slavonskom Brodu, Rijeci, Münchenu itd. njegujući izvornu ili
kako je oni nazivaju ťseljačkuŤ pjesmu.
Na takvim sastancima nastao je najveći broj mojih zapisa. Neke
sam stare i bolesne kazivače posjetio u njihovim izbjegličkim i
staračkim domovima, neke druge sam slučajno sreo i kod njih otkrio
izuzetan kazivački dar. Napokon, neka sam zapamćenja ponio iz roditeljskog
doma primivši ih od svojih roditelja i pokojne bake.
Bilo bi zacijelo vrlo teško možda i nemoguće prikupiti cjelokupno
usmeno-književno blago Hrvata plehanskog kraja. No, budući da se
radi o dijelu usmene tradicije hrvatskog naroda koja je naprasno
izložena zaboravu i izumiranju, smatramo da svakako vrijedi truda
pokušaj spašavanja onoga što se još spasiti dâ, pogotovo stoga
što povratak pučanstva u stari kraj osnovni preduvjet oživljavanja
socijalnog i kulturnog života teče vrlo sporo i mučno. Za bolje
razumijevanje duhovnih ostvarenja Hrvata plehanskog kraja, korisno
je promotriti njegovu povijest. Ona je doslovce sva isprepletena
osvajanjima, progonstvima i ponovnim naseljavanjima
Plehan kroz povijest
Plehanski je kraj naseljen od pradavnih vremena. Očit dokaz za
to su ne samo sitni arheološki ostaci pronađeni u dolini Ukrine
blizu Dervente, koji upućuju na prapovijest, nego i učestalost
toponima ťGradinaŤ, koji se rabi za imenovanje starih zidanih i
nekropola. Zajedno s cijelom Bosanskom Posavinom plehanski je kraj
bio rubno područje rimske provincije Dalmacije. I odista, na postojanje
važnih rimskih civilnih i vojnih utvrda (castra) upućuju gradine
u selima Vrela i Johovac.
Pretpostavlja se da je brežuljkasti dio Bosanske Posavine bio
u posjedu Kotromanića, a ravničarski u sklopu ugarsko-hrvatskog
kraljevstva. Dobor kula, izgrađena oko 1380. na lijevoj obali Bosne
blizu Modriče, trebala je upravo osiguravati sjevernu granicu Bosanskog
kraljevstva.
Za izgradnju civiliziranog društva na kršcanskim temeljima u Bosni
najveće zasluge svakako pripadaju redovnicima franjevcima. Nakon
što su 1291. stigli u Bosnu, za manje od pola stoljeća iz nje su
potpuno istisnuli tada dominantne dominikance te svojim misionarskim
radom na katoličanstvo preveli ťbosanske krstjaneŤ.
Nakon pada bosanskog kraljevstva pod Turke godine 1463., Plehan
je ostao priključen Jajačkoj banovini, tj. Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu.
Tek oko 1536. Turci su zauzeli i taj dio Bosne te izbili na Savu.
Tada su vjerojatno srušene sve crkve u tom dijelu Bosne. O njihovim
ostacima izviještavaju kronike franjevačkog samostana u Kraljevoj
Sutjesci, pomno su ih proučavali i povjesničari Krunoslav Draganović
te domaći sinovi fra Josip Dobroslav Božic (1862.-1900.) i fra
Vjekoslav Zirdum (1910.-1978.),[1] koji su istraživali ruševine
crkava u selima Velika, Soćanica, Veliki Prnjavor, Mišinci, Živinice
itd. Rušenjem svih tih crkava zacijelo je pokrenuto i iseljavanje
prema sjeveru - preko Save. Početkom 17. stoljeća katolike Bosanske
Posavine ponovno pastoriziraju franjevci iz samostana u Kraljevoj
Sutjesci, a spominju se župe Soćanica, Dubočac, Derventa i Majevac,
ali oko 1650. bilježi se novi val iseljavanja prema Ugarskoj: ovaj
put odlazi oko 15000 katolika. Krajem 17. stoljeća, tj. u predvecerje
beckog rata, plehanski kraj ipak broji oko 5500 duša. No, poraz
Turaka pod Becom 1689. bio je uzrokom velikog nasilja prema katolicima
i u plehanskom kraju, tako da su 1697. gotovo svi prešli u Slavoniju.
Prva polovica 18. stoljeća obilježena je ponovnim naseljavanjem
s juga tako da se od 1763. ponovno vode župne matice za župu Velika,
čije središte uskoro seli u Zelenike te - napokon - na Plehan.
Oko 1780. zamijećen je jači val doseljavanja iz Hercegovine i
Imotskog, koji traje sve do oko 1820. Tim došljacima pridružuju
se i oni s Kupresa, iz Bosanske Krajine i srednje Bosne pa su osnovane
i nove župe: 1804. u selu Koraće, na ušću Ukrine u Savu; 1839.
u Foči te 1862. u Žeravcu. To pokazuje da je u drugoj polovici
19. stoljeća u tom dijelu Bosne život bio ponovno pustio duboko
korijenje.
Zanimljiv je opis tih novih stanovnika plehanskog kraja, što ga
je 1842. ostavio publicist i putopisac fra Ivan Franjo Jukić: Ostavivši
Tešanj, (
) pregazismo Usoru rijeku (
) i prešavši Krnjin, spustismo
se do podne u ravnine i doline fočanske. Ovdje spazih Hrvaćane,
ljude po imenu i razgovoru od Šokaca različite. Zapitam kiridžiju:
ťKakvi su to Hrvačani?Ť ťBježi, ne pitajŤ, veli on, ťto su ljudi
izvraćeni, koji se ne boje ni Turčina ni fratra, pod puškom po
vasdan radi, a rijedko će je i po noći iza pasa izvaditi! Prije
15 godina malo se koja kuća šokacka ovdje nalazila, pak evo se
gori doseli Hrvaćanin, to sve ispod ljubuške i vrgoračke krajine.
A to sam i sâm iz njihovog odijela i govora poznao: je, bija, vidija,
naresto; mjesto: jest, bio, vidio, narasto
[2]
Kroz selo Foča, ali dolazeći sa sjevera, prošao je 1875. i poznati
engleski istraži-vač Arthur John Evans. Evo nekih njegovih utisaka:
Napustili smo Derventu, (
) Modran (
). Potom smo (
) naišli na
udaljeno i razbacano selo Foča i tu primijetili katoličku crkvu.
Selo kao da se zagnjurilo i zaklonilo podalje od glavnog puta.
Jedna samo kolibica bila je bliže (
). Ondje smo našli ženu kršćanku
sa malim djetetom. (
) Nemoguće je opisati bijedu kolibice i njene
okolice, iscrpljenu majku i siroto zamazano dijete, jedva nešto
bolje odjeveno nego onog dana kad je došlo na svijet.[3]
Nagao južnjački temperament o kojem fra Ivan Franjo Jukić, nije
se kod došljaka naglo izgubio. To se vidi i po tome što je na samom
početku gradnje plehanskog samostana godine 1855. na gradilištu
ubijen jedan derventski hodža koji se protivio gradnji. Zbog tog
ubojstva samostan je mogao biti dovršen tek 1874., a nova crkva
1902. Austrijska vlast naselila je u plehanski kraj mnoge stanovnike
drugih pokrajina Monarhije: Čehe, Rusine, Nijemce, Poljake i dr.
Izgradnjom željezničke pruge Sarajevo Brod, koja je presijecala
plehanski kraj, omogućen je brz gospodarski napredak, tako da se
doseljava-nje - napose iz pasivnih hercegovačkih krajeva - nastavilo
i nakon I. svjetskog rata.
Drugi svjetski rat desetkovao je plehanski puk. Val iseljavanja
započeo je usljed političkih progona Hrvata već 50-ih godina 20.
stoljeća, i sve se više pojačavao, napose nakon ukidanja željezničke
pruge 1968. Ekonomska migracija prema Hrvatskoj i zemljama zapadne
Europe toliko je uhvatila maha da se broj Hrvata u mnogim plehanskim
selima prestao povećavati, a u nekima je počeo i opadati. Rat je
donio potpuno uništenje materijalne baze tako da će za njenu obnovu
biti potrebno duže vremensko razdoblje. Nakon nekoliko godina to
uništenje je sve veće. Neki ljudi odlaze posjetiti svoja mjesta
i odatle se vraćaju prepuni ustisaka koje izražavaju kroz rimovanu
deseteračku pjesmu. Evo jedne pjesmu koju je kazivao g. Ilija Karamatić
Čokin iz Johovca. To nekoć vrlo bogato selo nalazi se uz rijeku
Bosnu, na samom jugu Bosanske Posavine. Pjesma rječito oslikava
razorenost cijelog plehanskog kraja kao i nostalgiju prognanika
za rodnom grudom.
Pjesma
[1] Usp. Andrija Zirdum, Marko Karamatić, Vjeko-Božo Jarak, Ivan
Bubalo, Plehan, Biblioteka ťSlovoznakŤ, Plehan 1986., str. 15.
[2] I. F. Jukić, Putovanje po Bosni 1842., u: Sabrana djela, I,
Svjetlost, Sarajevo 1973, str. 36-38.
[3] A. Dž. Evans, Pješke kroz Bosnu i Hercegovinu tokom ustanka
avgusta i septembra 1875., Svjetlost, Sarajevo 1973, str. 124-125
|
