Sanjam stalno o Johovcu mome,

rodnom selu, uvijek voljenome.

Stalno patim, ne mogu da svatim

da ga nema kad se tamo vratim.

Teško mi je u duši i tijelu

kad pomislim o mom rodnom selu.

Selo moje di sam se rodio,

najviše sam tebe poželio.

Bol u duši, suze u ocima,

još se pitam je li to istina

da te nema, selo moje milo,

da si pusto, da si izgorilo.

Kad god legnem i kada ustanem,

selo moje, za tobom uzdahnem.

Uvijek patim, stalno mislim na te

i razmišljam tko hoda kroza te,

tko se šeta po lijepim stazama

po Johovcu i po Vrisikama,

tko se sada nalazi zaista

kod Otara, Slatine i Brista.

U Kruškovcu ladna voda tece,

ja je pitam, al ništa ne rece,

pa ja odoh da upitam Smriku

zna li ona za tu nepriliku.

Šuti Smrika žalosna i stara

pa me posla do pustog Tatara.

U Tataru sve je isto tako,

tu sam sjeo i gorko zaplako:

ťSelo moje, tko mi te razori

i iz mržnje u groblje pretvori?!

Da li je to sudbina od Boga

da nestane rodnog sela moga?

Kad cu proci, želja mi je vruca,

kraj Perica do Andrica kuca,

od Grubiše pa do Curka Pépe

da povratim uspomene lijepe?

Još se sjecam brîga oraškoga,

starog puta meni voljenoga.

Duša pati, a srce mi vene

zbog te moje tužne uspomene...

I ta vojska, braco moja mila,

kao što je srbska vojska bila,

nema veci na svijetu "junaka":

ubili su pet nemocni baka,

a djevojku po imenu Anu

zapališe u njenome stanu.

To su žrtve iz mog rodnog mjesta:

šest starica Dônjeg Jôvca nesta.

Još nam Marko Anušic nastrada

na svom pragu, mucki, iznenada.

To je sedam žrtava pošteni

na najgrublji nacin ubijeni.

To su: Marko, Anica i Doma,

Matija, Jela, Lucija i Ana.

Nek im laka bude crna zemlja!...

Nema pjesme ni momacke vike,

Paljike su puste i Vrisike.

Ispred kuca porasla je bóca,

mnoga djeca ostaše bez oca...

Još se sjecam cetrdeset pete,

iako sam tada bio dijete.

Devedeset i druga je gora

sve od ruke istoga zlotvora.

Eto, tako, nek se sjeti svako

rodnog svoga Jôvca voljenoga!

Sve su crkve porušene, brate,

samo da se uništi Hrvate...

Ilija Karamatić -Čokin

Ova pjesma pokazuje odliku suvremenog govora ljudi plehanskog kraja. Tragovi hercegovačke i dalmatinske ikavice još uvijek su prisutni, npr. u riječima: di, izgorilo, Brist, brig, Vrisike, Smrika. Ipak, ikavski govor, kakav u svom putopisu opisuje fra Ivan Franjo Jukić, odavno je ustuknuo pred ijekavicom koja uzima sve više maha. Tako nalazimo: uvijek, lijep, sjećam se, ispred (iako se susreće i isprid), djevojka, svijet, tijelo. Glas h na kraju riječi - u genitivu množine - redovito se ne čuje, a ne izgovara se ni i u sredini riječi, tako da se naziv sela Johovac izgovara i kao Jôvac. U pjesmi se javlja i jedan dijalektizam: bóca (pars pro toto) je isto što i trnje.

Sva prava pridržana © - Samostan Plehan - Zagreb, Veljača 2004.