Neću da šutim

Pozdravite osobe koje znate a niste ih dugo vidjeli! Čestitajte rođendan ili godišnjicu! Potražite neku osobu za koju ne znate gdje se nalazi.

Moderatori/ce: ZvrX, jaca

Neću da šutim

PostPostao/la bananamen » čet, 20.03.2008, 07:21

U zemlji banana na ćudljivom balkanu, gdje su procvjetale piramide a mnogi spoznali svoju nacionalnu svijest i ujedinili se u jedno nacionalno biće, gdje su majke stoljećima suze lile za svojom djecom, a žene za muževima, dok su ratovi pustošili zemlju. E baš tamo, gdje se oralo plugom i granatom, gdje se trovalo šljivom rakijom i pušila drina sarajevska. E tu sam rođen. Eno tamo iza onog bora vidiš, pa gore uz prvi maj i još gore dalje. E onda skreneš lijevo (nema veze s mojom političkom orijentacijom, jer ja sam čisti banana desničar). E tu, s tog balkona, sam prvi put ugledao svog oca a iza njega svoj grad i obojica su gledali mene, dok sam se privijao uz majčine sigurne grudi. Ja mrvica tek izašla iz fizičke tame, da bi upoznala duhovnu tamu života. E jarane moj, nisam tad bio, niti sam znao što je to, Srbin, ni Hrvat pa ni Bošnjak. Haveru moj, jel ti meni vjeruješ? Mala mrvica koja plače, kad je gladna, usrana i kad je nešto boli, e to sam bio. Vidiš sad se ne znam ni usrat, niti biti gladan. Ne znam više kad sam zadnji put plakao. E da mi je još jedared zaplakat, onako zbiljski od tuge, boli ili gladi. Ne ide jarane, haveru moj, ne ide nikako. Nego gdje sam ono stao? A ja, kod kod privijanja uz majčine grudi, gledanja starog kako maše i cereka se dok mu se sunce presijava na mliječno bijelim zubima, gledanja grada osunčanog jednim davnim ljetnim danom. Da gledao sam tog istog tada crnog čovjeka glatka lica i i čvrstih mliječnobijelih zubi a sada sjedoglavca lica izrezbarenog vremenom s gebisom (protezom onako narodski) u ustima. Gledao sam taj isti grad okupan suncem bez Srba, Hrvata i Bošnjaka, bez bora tragedije hiljadudevetstodevedesetih. I oni su oba gledali mene. E jarane teško mi na duši evo baš sad al, suza neće na oko. Možda bi bilo bar malo lakše da hoće, al neće i šta mogu. Ništa šutit i uzdisati. Da sjećam se tog dana, vruće mi nekako bilo…
Odoh popit pivu pa se vratim. Puno pijem pa možda potraje.

TU BI KONTINUED SKORO PA ODMAH KAD EKSIRAM KOJU PIVU.
bananamen
 

PostPostao/la bananamen » čet, 20.03.2008, 07:30

Eto popio ja tu pivu. A jes dobra bila, onako prava ohlađena kako treba.
I onda sjećam se, onako kroz maglu, doveli me kući. Ja zaplačem oko mene skaču. Te nahrani, te previj, te izmjeri temperaturu, te ovo, te ono. A jes dobro bilo, e kad bi se bar sjetio kako se plače. Možda bi opet isto bilo. Možda stari ne bi bio sjed, možda grad ne bi bio daleko. Možda bi bio živ dida i baka i drugi dida i baka druga isto. Možda bi leđa manje boljela. Možda ne bi bilo ni Bošnjaka ni Srba ni Hrvata.
Ma dobro, neka i onda sam ti ja počeo puzati, pa hodati i još uvijek sam gledao i oca i majku i grad i oni su gledali mene i čuvali me milovali po kosi grlili. Jest da bi nekad mi stara ponekad opalila kakav šamar a i stari bome a ni grad nije uvijek bio nježan. Gulio sam ja svoja koljena na gradskom asvaltu, razbijao nos i laktove. Ali nekako je lakše bilo, jer sam znao plakati. E tamo, znaš kad kreneš Brodskom, gore prema gradu pa onda skreneš u u Slavka Rodića i ideš gore, e tu negdje, e tu sam plako često.
A onda odjednom me stara odvela dole, dole pored Ukrine, gdje je bila jedna škola. Zvali je po nekom heroju što je poginu na Motajici (to ti je jarane tamo, vidiš ona planina velika a iza nje Sava, to je bilo daleko, baš daleko, ta planina i Sava a ja sam bio mali) Ukrina je rijeka rekli mi i ona teče znaš tamo prema Savi i Motajici. Sava je isto rijeka ali veća od Ukrine, puno veća jarane, tako mi rekli onda. A meni Ukrina tad bila najveća. E kolika je meni tad Ukrina bila. A motajica to je planina. Velika eno vidiš kolika je. Meni je tad bila najveća. Pitao sam jednom mamu: „Mama jel Motajica veća od Babinog Brda?“ A mama mi onda rekla: „Jest sine veća je.“ A ja sam mislio u sebi onako: „Veća od babinog Brda, pa kolika je onda?“ Babino brdo je meni bilo ogromno, jer tad sam ja bio mali.
Nego da, odvela me mama znaš dole, pored Bisera pa lijevo u Omladinsku, e tu je nekad bila škola i park ispred nje i dvorana i igralište iza. A u parku bila Bista, eno je još stoji ta bista, neki dan je vidio stoji ko dimnjak srušene kuće. A Biser ti je bio hotel Jarane, najveći meni a ja sam tad bio mali. Sve je to meni bilo nekako veliko, ogromno jarane. A tamo u toj nekoj školi, što je dobila ime po narodnom heroju e i tamo sam znao plakati i nekako mi lakše bilo. E sad jarane, nema te škole, nema ili sam ja porastao, pa je ne vidim. A Ukrina, tu je ali nekako se smanjila. E jarane, da bar mogu plakati, bilo bi mi lakše.
Odoh ja popit pivu jarane pa se vratim, a ti me sačekaj, evo donijet ću i tebi jednu hladnu…
bananamen
 

PostPostao/la bananamen » čet, 20.03.2008, 07:33

E jarane, malo mi se odužila ova piva. Znaš kako je to, odeš na jednu pa kad krene nikako stati. Nešto me glava muči a i povraća mi se. Da sam žensko, mislio bih da sam trudan.
I znaš jarane, ja sam ti pored te Ukrine proveo 8 godina života. Svakodnevno je gledam s prozora i gledala ona mene. I to mi nekako postalo normalno Ukrina i ja. Ukrina velika a ja mali. A u toj školi pored Ukrine, počeo ja i učit ko nešto. Neku matematiku, Poznavanje prirode i društva, srpsko-hrvatski (e tad sam prvi put čuo nešto slično Hrvatima i Srbima. O Bošnjacima još ni traga. Nigdje ba jarane) i fizičko. E to fizičko sam ja volio. U što sam volio fizičko jarane. To ti je ko da si kod kuće i igraš se s prijateljima samo što ovdje nas bilo 30. 15 muških i svih nas petnaest, na jednu loptu. Sad mi nekako žao te lopte. Tko zna gdje je ta lopta. E kad sam šuto tu loptu i mislio da ću biti bolji od Maradone. Ne možeš biti bolji od Maradone. Em što više cuga, em što se drogira, em što je igrao nogomet bolje neg' Pele. Ni u cugi nisam bolji od Maradone.
A volio sam ja i matematiku jarane. Baš sam je volio. A nisam baš volio srpsko-hrvatski. Je'o te, evo i sad kad razmišljam, izgleda da sam imao neki predosjećaj da će nas Srbi i Hrvati s ovima trećima što mjenjaju ime, koštati i Dervente i Ukrine i one moje lopte jarane. A jes mi žao lopte. Tko zna gdje je ta lopta. A velika ta lopta bila, a jes a ja sam bio mali.
I tad me na tom srpsko-hrvatskom, jarane ona moja učiteljica, ma znaš je jarane sigurno. Katica, Katica Pijetlović, tjerala jarane da pišem svake sedmice drugim pismom. Neku ćirilicu me naučila jarane.
И ето јаране ја отад знам и ћирилицу а не би знао јаране да ме Катица није тјерала. Нисам никако волио ту ћирилицу. Ма нисам волио ни писати. А сад још и ћирилицу. Она моја тека била измрљана, јеботе јаране ко нека слика Eде Mуртића. Да сам се потписао на њу, мислим да бих је могао продати на некој аукцији. Да је бар била измрљана ко нека слика изета ђузела можда би ме препознали. А овако тог муртића у Дервенти нико није цијенио. Е да сам тад знао не бих је бацио него би донио, ту на аукцију и зарадио пара. А овако ко зна гдје је та моја тека. Жао ми те теке, тко зна гдје је она сад. Била ми некако велика а ја сам јаране био мали.
А у комшилуку код куће јаране био један ибро. Ми дјеца се бојали тог ибре. Кад оде лопта у двориште код ибре он извади чакију и пробуши лопту. Ја мислим да је ибро некако највише лопти пробушио. Знаш ибро живио горе знаш кад кренеш одозго па се спустиш корзом па лијево поред кина до ватрогасног дома па одеш лијево па још доле јаране се спустиш. Е тамо доле негдје јаране. Е тај ибро бушио лопте а ми дјеца знаш некад и плакали. Е да ми сад нетко пробуши лопту па да могу плакати. Е јаране не могу никако.
А знаш јаране ја сам мало и растао. Е јаране и цурице ми биле постале занимљиве јаране. Свашта ми дјеца причали. Како би ову како би ону. А како смо тек о професорицама причали. Е како би ми нјих знаш оно јаране. Е мој Хаверу што смо ми причали. А боме одеш кући па се играш с палијом. Е то ми у тим годинама постала најдража играчка. И причали ми свашта о цурама. Како би ову како би ону. Е онда једном један мали вели а знаш има и они што не воле цуре. Него шта воле чудили се ми. Па вели воле друге момке. А ко су ти? Ћудили се ми. Па вели да је њему старији брат реко да су то педери. И отад ми нисмо вољели педере јаране. Не сметају мени данас педери јаране, нека нек их има. Манја конкуренција мени. Да су сви педери осим мене, мени би остале све цуре. Сад ми некако жао јаране што нема тих педера више.
Ma dosta ove ćirilice jarane. I tako jednom jarane dosadila meni palija, moja igračka i odlučio ja negdje s njom. A bila mala ibrina, znaš onog ibre što je lopte bušio, e istog tog ibre jarane. Bila mala malo veća i starija od mene, ali neka jarane. I tako ja s njom krenu, gore znaš. Ulicom Vase Miskina pa lijevo znaš pijaca gdje je e tu jarane. Noć bila ništa se ne vidi. E tu sam ja jarane malu ibrinu. E mala ibrina bila velika a ja sam jarane bio mali. I znaš jarane meni prvi put a njoj nije ali i ja se pravio da ni meni nije. E poslije toga se ja sam se manje bojao ibre jarane. Bio mi nekako drag. Znaš ko da smo nekako bili bliski. Poslije sam ja saznao da ta mala ibrina nije ibrina, neg nekog drugog tamo. E tad više nisam boja ibre, nego mi ga bilo nekako žao. Mala ibrina a nije ibrina. Sad sam čuo da je ibro negdje gore u švedskoj il u americi a možda u australiji a mala ibrina ona isto valjda negdje gore, udala se valjda, ima djece. Rodila amere, Francuze, Englese, Švede a možda i Ruse ko će ga znati.

Znaš šta jarane, osušilo mi se grlo. Idem ja nama po pive a ti pričekaj malo pa ću ti ja ispričati šta je dalje bilo. Kako smo rasli Ukrina, Grad i ja. Kako je stari sjedio i gubio zube, Kako je mama kuhala ručak na električnom šporetu, a did me milovo po kosi. Kako je baka mazila svog unuka. A derventski asvalt derao koljena. A one dervenćanke lomile srce. E jarane čekaj samo tren sad ću ja.
bananamen
 

PostPostao/la bananamen » čet, 20.03.2008, 07:35

Evo mene opet, nadam se da nisi dugo čeko. A čuj Å¡ta da ti kažem. Poderao sam ja Ä‘onova i Ä‘onova na tom asfaltu. Sjećam se jednom na partizanovom. To ti je gore ideÅ¡ omladinskom prema rampi, pa skreneÅ¡ desno u bivÅ¡u marÅ¡ala tita (to ti je sad Kralja Petra I) i ideÅ¡ malo gore proÄ‘eÅ¡ biser i skreneÅ¡ u mladena stojanovića lijevo. E tu negdje na početku. Tu ti je partizanovo. E tu, baÅ¡, opet mi onu loptu Å¡utali, ma istu onu orkuglu, samo tu nije bilo ibre da je buÅ¡i. Kad joÅ¡ nismo znali da će biti piramida, nego mislili samo lopte. I tako trčali za tom loptom, vikali mi te da smo, maradona, te pele, te platini, dok ja nisam jednom viknuo nikić. I svi me čudno pogledaÅ¡e. Ko je Nikić? Odakle ti je taj? Pa taj igra u Želji zar niko ne zna za Nikolu Nikića, čudno ih pogledah ja. Da ti ne misliÅ¡ na Baždarevića pitali me oni. Jok Nikola Nikić, rekoh ja, pa on je bolji isto rekoh ja. I stvarno niko nije čuo za Nikića. Svi navijali za Звезду, Hajduk, Dinamo, Партизан. U sred Bosne Jarane, a oni tako navijaju stid ih i sram bilo. Al' nema veze, od tad su mene pustili da vičem nikić, kad smo igrali nogomet na partizanovom. I na istom tom partizanovom, dok sam bio Nikola Nikić sam se zaletio trčeći opet za tom prokletom loptom direktno glavom u stativu. Puče arkada jarane a ja mali a stativa velika. Krvi na sve strane. A ja plačem onako mali. Jebo i loptu i stativu. Evo danas ispod obrve ožiljak nosim. E da mije se opet zaletiti u tu stativu da mogu plakati.
Kad sam doÅ¡o kući pita stara Å¡ta je to? E stara to ti je Nikić. Kakv Nikić, veli stara? Pa Nikola Nikić. E tu u mojoj staroj kući, stavi mi stara tanjur graha na stol s nekim komadićem mesa, kupus salate i malo kruha i veli: „Ajde nikiću jedi i nikić mora jednom ogladnit“. I tako sam ja jeo taj grah i salatu od kupusa i kruh onaj, iz naÅ¡e derventske pekare. ZnaÅ¡ gdje je bila ta pekara? Tamo kod groblja, muslimanskog, kod benzinske. ZnaÅ¡ preko puta Volana u Marije Bursać. E jest bio sladak taj grah i salata i kruh il' možda to nije do graha i kruha i salate. Možda je to jarane, zato Å¡to sam bio mali a grad je bio velik. Ne znam jarane, eh da mi je sad plakat. A stari bi doÅ¡o s posla i joÅ¡ nije bio sjed i joÅ¡ je imao bijele svoje zube i bio je velik i zna je stari ko je nikić. Stari je volio želju viÅ¡e nego Звезду, Hajduk, Dinamo, Партизан zajedno. „Šta je to sine“, veli stari. „Nikola nikić tata“, rekoh ja. E nikola, nikola, pomilovao bi me stari i onako umoran otiÅ¡ao jest onaj slatki grah, salatu i kruh iz pekare preko puta volana. A sad je stari i sijed i star i umoran i nije viÅ¡e tako velik.
Znaš šta jarane odoh ja po još piva. Nemoj se ljutit jarane donjet ću i tebi.
bananamen
 

PostPostao/la bananamen » čet, 20.03.2008, 08:15

Evo mene opet, jarane. Jebiga jarane, nije bilo pive u frižideru pa morao u dućan. Nadam se da nisam dosadan. Nekako me krenulo. Ma ne moraš ti slušat ako nećeš. Al moram nekome dušu otvoriti. Teško mi jarane nekako, dok ovo pričam a ne mogu plakati nikako. Stišće se grlo. U grudima nešto pritišće al ne mogu plakat. Neće van nikako ma bilo bi lakše samo da mi je još jednom zaplakat.
A znaÅ¡ Jarane jednom isto dok sam bio mali. Jako mali jarane. Jednom na televiziji. Je na onoj televiziji na kojoj su bili crtani filmovi. ZnaÅ¡, Tom i džeri, DuÅ¡kodugouÅ¡ko, Baltazar e na toj televiziji. Neki čovjek onako malo ćelav reče na toj televiziji: „Radnim ljudima i graÄ‘anima, narodima i narodnostima socijalističke pederativne republike jugoslavije, umro je drug Tito.“ E tako sam ja to onda čuo, a poslije sam saznao da nije pederativne nego federativne. A mene baÅ¡ brigalo jarane. Nisam ja znao ko je taj drug tito, ma ja sam bio mali, joÅ¡ me stara tad nije ni u onu Å¡kolu odvela. E jarane to je bilo 4.5. tisućudevetstoosamdesete, e Å¡to sam tad bio mali i svejedno mi bilo. Vele da su neki plakali. Pogotovo vele ovi igrači Hajduka i Звезде. Valjda iz Želje niko nije plako. A i Nikić je tada igro u Želji, nisam čuo da je on plako. A Å¡to plaču ovi iz Hajduka pita ja tatu koji je joÅ¡ bio crnjomast zgodan s bijelim zubima. Jest da je imo malo trbuha al to je bilo od pive. A tata samo Å¡utio. I mama je isto imala trbuh, al to nije bilo od pive nego od brata koji je bio unutra i trebao izać'. A Å¡ta ćeÅ¡? Ja ko ja, ja sam joÅ¡ uvijek bio mali. Plakalo se veli tad, gdje god se okreneÅ¡. E ja nisam tad plako Jarane. A ne znam zaÅ¡to nisam. Valjda me niÅ¡ta nije boljelo. A vele taj Tito nas oslobodio od Å¡vaba.
A jarane u toj isto Å¡koji pored Ukrine gdje me odvela stara kasnije malo kad sam bio malo manje mali. Isto u onoj Å¡koli pored Ukrine, Å¡to je dobila ime po narodnom heroju, onom Å¡to je poginuo na Motajici, kad sam malo porastao i viÅ¡e nisam učio poznavanje prirode i druÅ¡tva nego onu geografiju. E tad kad sam počeo učiti o nekim narodima i narodnostima Jugoslavije. To su oni narodi Å¡to ih je Tito napravio, vele četrdesetpete kad je pobijedio Å¡vabe i domaće izdajnike. E taj tito Å¡to je umro dok je moj brat bio u trbuhu. E kad se sjetim Å¡ta mi je taj mali radio, najbolje da je ostao stalno u trbuhu, mislio sam ja tad. Al neka njega sad, volim ja njega jarane. Ma to mi je mlaÄ‘i brat. Volim ja njega najviÅ¡e jarane. Eh da, taj Tito napravio narode i narodnosti, Jugoslavije valjda te iste narode i narodnosti Å¡to im je onaj ćelavi s televizije rekao da je tito umro. A ta Jugoslavija je bila veća od mog grada. Veća, puno veća, a znaÅ¡ koliki je bio moj grad, velik jarane a ja sam bio mali. E na istoj toj geografiji me naučili, o toj Jugoslaviji o republikama. Sloveniji, Hrvatskoj, Србији, Crnoj Gori, Makedoniji i vele naÅ¡oj republici Bosni i Hercegovini. E kad su rekli da je to naÅ¡a ja sam razmiÅ¡ljao: „Pa kud naÅ¡a ima najviÅ¡e slova, zar nije mogla naÅ¡a biti neka s manje slova ionako ne volim pisati a tu naÅ¡u ću morati vjerojatno najčešće pisati?“ A onda su mi rekli da se često ta naÅ¡a piÅ¡e skraćeno BiH. E onda sam jarane bio sretan. NaÅ¡a na kraju ispade najkraća. E onda me na toj geografiji naučili da u toj Jugoslaviji živi sedam naroda: Srbi, Hrvati, Muslimani, Crnogorci, Slovenci, Makedonci i Albanci. A neki te albance zvali Å¡iptari. E ti Å¡iptari su dobro radili kolače i bureke. Samo Å¡to su Å¡iptari kolače zvali koljači. E jarane kol'ko sam ja tih bureka pojeo i kolača.
Znaš šta jarane, odoh ja nama po još jednu pivu. Vratit ću se ja samo ti sačekaj!
bananamen
 

PostPostao/la bananamen » uto, 25.03.2008, 09:09

A znaÅ¡ jednom gore u domu JNA, ma ja gore na korzu malo iznad općine, preko puta muzeja i biblioteke. A JNA ti jarane znači Jugoslavenska Narodna Armija. To je Armija jarane koja je najjača na svijetu i čuva nas pionire da bi mi opet kad narastemo bili ta Armija pa čuvali neke druge pionire. E tako mi rekli jarane. E da sam ja znao jarane ono Å¡to nisam kad su mi to govorili. Ma nema veze jarane. E tu su mene primili u pionire. I ja sam tad bio pionir. Na glavu mi nataknuli neku plavu kapu s crvenom zvijezdom petokrakom a oko vrata stavili maramu, crvenu maramu. ZnaÅ¡, jarane, ja baÅ¡ nisam navijao za црвену звезду, al' nije mi ta kapa bila mrska. ÄŒak sam je nekako volio. Osjećao se ja nekako važnijim. Gled'o ja Bitku na neretvi, Otpisane, Valter brani Sarajevo i nekako mi ta kapa bila draga, jer su svi pozitivci nosili te kape. A ja, ko ja se onda mogao igrati s tom kapom. Te sam malo bio Prle te malo Tihi, pa Mrki, pa Pajo i Valter sam bio Jarane. E koliko sam ja Å¡vaba pobio, svojom drvenom puÅ¡kom. Padali oni ko pokoÅ¡eni. E da su to vidjeli oni Å¡to su dali mojoj Å¡koli ime promjenili bi odmah ime u moje. Zvala bi se Osnovna Å kola Bananamen. A znao sam ja biti ko i malo ranjen, znaÅ¡. BuÅ¡ili me ti njemački meci ko sito a ja se ko terminator diz'o i juriÅ¡'o na njih onako zamiÅ¡ljene. A najdraže mi bilo juriÅ¡ati na zamiÅ¡ljene tenkove. E njih sam golim rukama prevrto. A jednom sam se jarane ko ja objesio na tenkovsku cijev. A to bilo neko drvo. A grana bila tanka i puče ta tenkovska cijev. E tad sam stvarno bio ranjen. Al na svu sreću niÅ¡ta nije puklo nego se samo natuko malo. E onda sam morao malo mirovati i ni jednog Å¡vabu nisam ubio tako ranjen. Da nisam bio ranjen pobio bi cijelu okupatorsku njemačku. Od tad sam se odlučio ne vjeÅ¡ati na tenkovske cijevi, jer su nekako krhke za mene junačinu. Odlučio sam ih samo prevrtati.
A ona marama, crvena što sam je dobio. E ta marama je bila odlična za Džon Vejna. Ko onako ja ti jašem kroz pustinju na vrancu, sunce prži sa svih strana a meni oko pasa par poštolja, koji samo čekaju da ih potegnem i ubijem kojeg kriminalca ili kakvu zmiju otrovnicu koja hoće mog vranca ugristi za nogu. Marama oko vrata upija znoj a šešir na glavi me štiti od jakog sunca. Gucnem malo vode iz čuturice, ali pazim da ne popijem sve jer pustinja je velika treba još jahati do prve oaze. Štedim vodu a grlo mi suho ko barut. E to je tako bilo u mojim očima jarane a neko ko je gled'o sa strane vidio je to ovako.
Nekog ludog malog koji skače po dvorištu na nekoj paliji s crvenom maramom oko vrata iz džepova hlača mu vire nekakva dva štapa, stalno se nešto češka po glavi ko da naštimava neku kapu a kape nigdje. Taj isti mali gura palac u usta ko da pije zamišljenu pivu.
E tako sam ja to jarane u onom mom gradu i borio se na Neretvi, pobio cijeli vagon švaba, ma koji vagon cijeli vlak, jahao po sjevernoameričkim pustinjama, tamanio bandite i indijance. Sve bolan jarane a nisam se maknuo iz one moje ulice znaš jarane, kad kreneš Brodskom gore prema gradu i ideš još gore e tu jarane. A sad nema ni indijanaca ni Džon Vejna. A onaj Valter što je branio Sarajevo i taj je glumio jarane ali više nego ja. Jer taj Valter nikad nije branio Sarajevo. Ma kakvi jarane. Ali nema veze Jarane. Da mi je se malo vratiti, tamo da opet rušim tenkove i kidam im cijevi. Dobro ne bi baš kid'o cijevi, tu sam se opeko Jarane.
Znaš jarane odoh ja nama po nešto da grlo okrijepimo. Sad ću ja pričekaj ti malo.
bananamen
 

PostPostao/la bananamen » uto, 25.03.2008, 15:50

Nekako me ova žeđ Jarane mori. Stalno suho grlo. Prije sam mogao se napiti u sred pustinje iz vlastitog palca a sad jarane gajba piva nije dovoljna. Znaš li ti jarane da se u mom gradu svake godine održavale utrke devetnaestog četvrtog. Vele da su tada oslobodili derventu od onih švaba što sam ih ja tamanio ko muhe. Imale su te švabe sreće što sam se ja rodio koji par desetaka godina kasnije, jer bi se ta utrka trčala puno ranije a ne tek 19.4.
Jest u mom gradu onom kojeg sam ugledao s balkona one bolnice jednog ljetnog sunčanog dana, svake godine se trčalo. Mi djeca kad smo postali pioniri trčali smo od robne kuće pa gore korzom do općine. E jesmo trčali jarane ko ludi. Evo tad nisam bio ni Nikić ni Džon Vejn ni Valter. Bio sam ti ja Karl Luis, kad je trebalo trčati. Samo Jarane nekako nisam osvajao medalje k'o Karl Luis. Ipak sam ja bio više Nikola Nikić nego Karl Luis. I svake godine kad je trebalo trčati ja sam se jarane pripremao psihički. Bolan važna je psiha. Pa jesi gledo „Sjećaš li se Doli Bel“? Ma znaš ono „na morskome plavom žalu“ i ono „ u svakom pogledu sve više i više napredujem“? E ovo drugo je bilo bitno, ovo napredovanje i tako sam ja u svakom pogledu sve više i više napredovao. Toliko sam napredovao jarane da sam jednom dok smo trčali taman kad sam stigao gore kod Bate, pao preko malog omerovog, koji je već bio na zemlji i podero dlanove na asvaltu. E tad nisam plako jarane tad sam se dero od bola ko da me gule. Ali i to je bio napredak jarane i to najveći. E poslije sam ti ja pričao da nije bilo malog omerovog da bi sigurno stigo prvi s jedno 15 metara prednosti. I nekako sam i sebe uvjerio da je to tako samo je problem što mi niko drugi nije vjerovao. Ipak ja sam bolji Nikola Nikić nego Karl Luis. Tad sam jarane odlučio da ću iduće godine kad se bude trčalo trčati ulicom Vase miskina da mi niko ne smeta. Iako je to bio malo duži put ipak na njemu nije bilo gužve i niko ti nije smetao pa si mogao trčati. I bio sam uvjeren da sam puno brži od ostalih da mi taj duži pu ništa neće smetat. A znaš šta je još meni nekako tad smetalo, kod tog trčanja. Ma nije bilo lopte jarane. Da smo mi trčali s loptom, e jarane onda bi ja bio prvi 100%. A razmišljao sam ja jarane da ponesem loptu pa da s njom trčim. Al bojim se da bi me onda diskvalificirali. To bi ti meni bio ko doping. Znaš šutneš loptu pa za njom trčiš ko lud. A kako god bilo odustao sam od obje ideje. Tako da sam i iduće godine trčao starim putem i bez lopte. I naravno opet jarane ništa od pobjede. Ali opet jarane je to bio napredak. Znaš da je bio jer nisam poderao dlanove.
Znaš šta jarane opet sam žedan.
bananamen
 


Natrag na Pozdravi, Čestitke, Pitanja, Obavjesti, Tražim - traži se...

Online

Trenutno korisnika/ca: / i 1 gost.

cron