Sve poet do poeta

Film, Glazba, Književnost i sve ostale umjetnosti također imaju svoj kutak.

Moderator/ica: ZvrX

Imaš vremena za vječnost...

PostPostao/la rajska ptica » pet, 12.10.2007, 09:13

Zastani malo na putu.
U sobu svojega srca uđi.Utihni.U uho se
pretvori.Jer zvuci su predivni.
Tišina nije nijema.Ali zna šutjeti.

Budi tu.Ne budi gdje nisi.Ne idi u sutra.
Zaustavi misao.Prepoznaj je.Odakle dolazi.
Uroni je u tišinu.U prisutnost.
Ne boj se.Tišina nije prazna.
Zavoli misao.Uroni je u ljubav.
I idi dalje.

Al' još malo ostani.Ne daj se tjerati.
Ne gledaj na sat.

Vremena imaš za vječnost.
Skupi snagu.Udahni vjeru.Predaj se ruci.
Koja ti nalazi novi smjer.Na starom putu.
Zakorači hrabro.Sa svijetlim mislima.
Tu je ono što tražiš.
Blago.Riječ koja je svjetiljka tvojoj nozi.

Zvuci su zova predivni.Čuješ li?
Nahrani se na putu.
Čudesnom snagom riječi.
U njoj je lijek.Oslobođenje.
Koračaj hrabro.Ispred tebe tvoja je radost.
Tvoj cilj.
Slijedi ga.Mislima i srcem.Korakom.
Svim srcem,jer
imaš vremena za vječnost.
rajska ptica
ptičica
 
Postovi: 530
Pridružen/a: uto, 08.05.2007, 14:38

PostPostao/la rajska ptica » uto, 20.11.2007, 16:59

Grad proslosti

Zivot me zaustavi na visoravni mladosti i unazad pokaza.
Pogledah i vidjeh grad neobicna izgleda, rusevine usadene usred ravnice gdje se njisu himere,
a raznobojna isparenja tkaju veo lake izmaglice koje hoce grad da prekriju.

Upitah:"Sta je ovo Zivote?"
On odgovori:"To je grad proslosti koji treba osmotriti."

Osmotrih i vidjeh:

Zdanja ljudskog djeljanja kako sjede kao giganti krilima sna natkriljeni.
Bogomolje bjeseda oko kojih duse kruze ocajno vicuci i himne nade pjevajuci.
Hramove religija koje je cvrsto vjerovanje sagradilo, a potom ih sumnja porusila.
Minarete misli u visinu sunule, kao da su ruke prosjacke.
Ulice nadanja razvucene poput rijeke medu brezuljcima.
Riznice tajni nad kojima je skrovitost bdjela, a potom ih razglasenost orobila.
Kule koje je hrabrost sagradila, a strahovanja ih porusila.
Dvorce snova koje su noci ukrasile, a java ih razrusila.
Stracare odbacenih u kojima je bespomocnost obitavala.
Dzamije jedinstva gdje je samoodricanje vladalo.
Klubove spoznaje koje je razum osvjetljavao, a neznanje zamracilo.
Pivnice ljubavi gdje su se ljubavnici opijali.
Pozornice sudbina na kojima je zivot svoje drame izvodio, a zatim je smrt dosla i drame okoncala.

To je grad proslosti, dalek i blizak, vidljiv i nevidljiv.

Zivot prode ispred mene i rece:"Podi za mnom, dugo smo stajali."
"Gdje cemo, Zivote?"
"U grad buducnosti."
"Polako, jer me putovanje iscrpilo, stijenje mi je noge izranjavalo i prepreke su mi snagu oduzele."
"Idi, jer zaustavljanje je malodusnost, a gledanje grada proslosti je nerazumnost."



O ljubavi

Kad te ljubav zove, slijedi je,
Premda su joj putovi tvrdi i strmi.
A kad vas krila njena ponesu, predajte joj se,
Premda vas mač skriven u njezinim perima može raniti.
A kad vam govori, vjerujte joj,
Premda njezin glas može razdrmati vaše snove kao što sjeverac pustoši perivoj.
Jer, kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer, koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava.
Kao što se uspinje na vašu visinu i draga vam najnježnije grane što dršću na suncu,
Tako će vam sići u korijenje i protresti ih dok prianjaju uza zemlju.
Poput snopova žita ona vas u se skuplja.
Ona vas mlati da bi vas razgolitila.
Ona vas sije da bi vas lupine vaše oslobodila.
Ona vas melje dok ne pobijelite.
Ona vas mijesi dok gipki ne budete,
A onda vas meće na svoj sveti oganj, da postanete sveti kruh za Božji sveti pir.
Sve će vam ovo ljubav učiniti kako biste doznali tajne svojega srca i da biste po tome znanju postali komadić srca samoga Života.
Ali, ako u svojem strahu budete tražili samo ljubavni mir i ljubavni užitak,
Bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi,
U svijet bez godišnjih doba, gdje ćete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje ćete plakati, ali ne svim svojim suzama,
Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe.
Ljubav nema ništa niti se ona može imati;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.
Kad ljubite, ne valja da kažete: »Bog mi je u srcu«, nego radije: »Ja sam u Božjem srcu.«
I ne mislite da možete upravljati putem ljubavi, jer ljubav, vidi li da ste vrijedni toga, upravlja vašim putem.
Ljubav ne čezne ni za čim drugim do za tim da se sama ispuni.
Ali, ako ljubite i svakako morate imati želja, neka vam ovo budu želje:
Rastopiti se i biti poput žuborna potoka koji pjeva svoju pjesmu noći.
Upoznati bol od prevelike nježnosti.
Biti ranjen vlastitim razumijevanjem ljubavi;
I krvariti s veseljem i radosno.
Probuditi se zorom krilata srca i zahvaliti za još jedan dan ljubavi;
Smiriti se o podnevnoj uri i razmatrati ljubavni zanos;
Vratiti se s večeri kući sa zahvalnošću;
I onda zaspati s molitvom za ljubljeno u srcu i s pjesmom zahvalnicom na usnama.


O Umu i Strasti

Vaša je duša često bojište na kojem vaš um i vaša rasudna moć ratuju protiv vaše strasti i vašega nagona.
O kad bih bio mirotvorac u vašoj duši, da uzmognem preobraziti nesklad i suparništvo vaših počela u jedinstvo i melodiju.
Ali kako, dok vi sami ne budete mirotvorci, dakle ljubavnici svih svojih počela?
Vaš um i vaša strast krmilo su i jedra vaše moreplovne duše.
Ako se slomi bilo krmilo, bilo jedra, možete se samo valjati tamo-amo i da vas struja nosi, ili pak ostati nepomični nasred mora.
Jer je um, dok upravlja sam, ograničljiva sila; a strast, razularena, jest oganj što gori do samouništenja. Stoga, neka vaša duša uznosi vaš um do visina strasti, da uzmogne pjevati;
I neka upravlja vašom strašću s umom, da strast vaša može živjeti iz dana u dan uskrisujući, i da se poput feniksa diže iz vlastitoga pepela.
Htio bih da svoj razum i svoj nagon gledate kao što biste gledali ljubljene goste u svojoj kući.
Zacijelo, ne biste jednoga gosta častili više nego drugoga; jer tko je privrženiji jednome, gubi ljubav i povjerenje obojice.
Među bregovima, kad sjedite u prohladnoj sjeni bijelih jablanova, uživajući u spokoju i divoti dalekih polja i livada - neka srce vaše rekne u tišini: »Bog miruje u umu.«
A kad okrene oluja, i snažan vjetar zaljulja šumu, a munje i gromovi obznane veličanstvo neba - neka srce vaše rekne sa strahopoštovanjem: »Bog se giba u strasti.«
I jer si dah u Božjem ozračju, i list u Božjoj šumi, i ti ćeš otpočinuti u umu i gibati se u strasti.


O Vjeri

Nije li vjera sve stvari i svaka misao,
A i ono što nije stvar ni misao, nego čuđenje i iznenađenje, koje uvijek niče u duši, čak dok ruke tešu kamen ili napinju krosnu?
Tko može odvojiti svoju vjeru od svojih čina, ili svoje vjerovanje od onoga što ga zanima?
Tko može rasprostrijeti svoje sate preda se i reći: »Ovo je za Boga, a ovo za mene; Ovo mi je za dušu, a ovo za tijelo?«
Svi su vaši sati krila što lepeću kroz prostor od bića do bića.
Tko nosi svoju ćudorednost drukčije nego kao najbolju odjeću, bolje da bude gol.
Vjetar i sunce neće mu razdrijeti kožu.
A tko određuje svoj smjer pomoću ćudoređa, zatvara svoju dušu-pticu u krletku.
Najslobodnija pjesma ne dolazi kroz zasune i žice.
A komu je obožavanje prozor, da ga otvori ili zatvori, još nije posjetio kuću svoje duše, čiji su prozori od zore do zore.
Svagdašnji je vaš život vaš hram i vaša vjera.
Kad god u nj ulazite, ponesite sve sa sobom.
Ponesite plug, viganj, čekić i lutnju,
Ono Å¡to izradiste za nevolju ili za radost.
Jer, u sanjarenju se ne možete dići iznad svojih postignuća ni pasti ispod svojih propusta.
I povedite sa sobom sve ljude:
Jer, u slavlju ne možete poletjeti iznad njihovih nada niti se poniziti ispod njihova očaja.
I ako biste da upoznate Boga, ne budite zato odgonetač zagonetaka.
Radije gledajte oko sebe i vidjet ćete ga gdje se igra s vašom djecom.
I pogledajte u prostor: vidjet ćete ga gdje hodi po oblaku, pružajući ruke s munjama i spuštajući ih s kišom.
Vidjet ćete ga gdje se smiješi u cvijeću, a onda podiže i njiše svoje ruke s drvećem.


Postoji nesto vece i cistije no sto je ono sto izgovaraju usta.Tisina prosvjetljuje nase duse,sapce nasim srcima i zdruzuje ih.Tisina nas dijeli od nas samih,pomaze nam jedriti nebeskim svodom...
rajska ptica
ptičica
 
Postovi: 530
Pridružen/a: uto, 08.05.2007, 14:38

PostPostao/la tunguzija » pet, 23.11.2007, 16:13

Fino i ugodno za citati.....!!!!!!
Avatar
tunguzija
krv svoju za plavu boju
 
Postovi: 744
Pridružen/a: sri, 18.05.2005, 15:04

PostPostao/la rajska ptica » pon, 17.12.2007, 10:27

DA LI CE ME NEKAD TVOJE RUKE PREPOZNATI

Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
vec mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kisa
i kad me mozda vise nece biti
da li ces ponekad zaplakati nocu
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mjesta koja ces pamtiti
po nasoj njeznosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama
da li ces ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeca
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetis jos jednom dodir moga dlana
kad me vise mozda nece biti
a sve ce biti kao prije
i ona rijeka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli
da li ces me ipak zaboraviti
u predahu dviju ljubavi
a znas da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljecima...
rajska ptica
ptičica
 
Postovi: 530
Pridružen/a: uto, 08.05.2007, 14:38

PostPostao/la rajska ptica » sri, 16.01.2008, 00:01

Cesto mislite i govorite o noci kao vremenu za pocinak,
ali je noc zapravo doba za traganje i pronalazenje.
Dan vam pruza moc saznanja i uci vase prste da
budu vicni umijecu primanja;
ali vas noc odvodi u riznicu Zivota.

Sunce uci sve stvari da istrajno zude za svjetloscu.
Ali ih noc podize do zvijezda.

Upravo nocni spokoj tka svadbeni veo
nad drvecem u sumi i cvijecem u basti,
a zatim priprema gozbu raskosnu i svadbenu loznicu;
i u toj svetoj tisini sutrasnjica se zacinje u utrobi Vremena.

Tako je sa vama i tako, trazeci,
pronalazite slast i ispunjenje.
I premda vam u praskozorje budjenje brise pamcenje,
trpeza snova postavljena je za sva vremena,
a svadbena loznica čeka.”



Buntovnik s razlogom

Pa Å¡to ako sam sanjar
I zamišljam svijet boljim no što jest,
Idealima je sudbina
da tonu i uzdižu se.

Å to ako me lome vrtlozi
laži i licemjerja -
- stalnost izazova
izoštri čula!

Nek' sam čudak
Što vjeruje u sne – to reći će
oni Å¡to ne poznaju me,
To njihov je odraz u zrcalima!

Nek' sam sanjar
- sanjat ću i dalje,
U oblacima plovit ću sve više,
Nek' me lome,
Zvijezdama stremit ću
sve bliže;
Ja čudak sam
Na životnoj niti što snove niže…
rajska ptica
ptičica
 
Postovi: 530
Pridružen/a: uto, 08.05.2007, 14:38

PostPostao/la rajska ptica » sri, 16.01.2008, 00:02

Vizija

Kada padne noć i kada plaštem sna ogrnu zemlju, napustih svoju postelju i zaputih se ka moru govoreći: More ne spava. Budnost moru pruža utjehu duha koji ne spava. Stigoh na obalu, a magla se spustila sa planinskih vrhova i sve prekrila, kao što sivi veo prekriva lice mlade ljepotice. Stadoh gledajući vojsku valova, slušajući njihove poklike, razmišljajući o vječnoj, a nevidljivoj sili što za njima stoji, o sili koja juri za olujama, bjesni sa vulkanima, osmjehuje se usnama cvijeća i pjeva sa potocima. Malo zatim, osvrnuh se i vidjeh tri siluete kako sjede na litici, u magli koja ih i pokriva i ne pokriva. Lagano se zaputih k njima, kao da su snaga koja me mimo volje privlači. Na nekoliko koraka od njih, zaustavih se žureći, kao da su čarolija koja mi odlučnost oduzima, a budi maštu moga duha.Tada jedna silueta ustade i progovori glasom za koji mi se učini da dolazi iz morskih dubina:
- Život bez ljubavi je kao stablo bez cvijeta i plodova. Ljubav bez ljepote je kao cvijeće bez mirisa, a tek plodovi bez sjemenki... Život, ljubav i ljepota jesu Sveto trojstvo u jednome slobodnom, nezavisnom biću; ono se ne može mijenjati, niti odvajati.
Tako kaza i sjede. Zatim se uspravi druga silueta i reče glasom nalik na žubor tekuće vode:
- Život bez pobune je kao godina bez proljeća. Pobuna bez istine je kao proljeće u suhoj, neplodnoj pustinji. Život, pobuna i istina jesu Sveto trojstvo koje se ne može odvajati ni mijenjati.
Zatim se uspravi i treća silueta i reče glasom poput groma:
- Život bez slobode je kao tijelo bez duha. Sloboda bez misli je poput nakazna duha. Život, sloboda i misao jesu vječno Sveto trojstvo koje ne prolazi, niti iščezava.
Onda sve tri siluete ustadoše i strašnim glasom rekoše:
- Ljubav sa svime što rađa, pobuna sa svime što donosi i sloboda sa svime što podiže jesu jedno očitovanje boga. Bog je razlozni um ovoga svijeta.
Potom zavlada mir, prepun lepeta nevidljivih krila i treperenja eteričnih tijela. Zatvorih oči osluškujuči eho čuvenih riječi. Kada otvorih oči, vidjeh samo more opasano velom magle. Priđoh litici gdje su tri siluete sjedile i vidjeh samo stub tamjanovog dima kako se uspinje ka nebesima.
rajska ptica
ptičica
 
Postovi: 530
Pridružen/a: uto, 08.05.2007, 14:38

PostPostao/la rajska ptica » sri, 16.01.2008, 00:04

Ne zanima me čime se baviš u životu.
Želim znati za čime čezneš i usudiš li se sanjati o susretu
s onim za čime tvoje srce žudi.

Ne zanima me koliko ti je godina.
Želim znati jesi li voljan riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi,
zbog svojih snova,zbog pustolovine koja se zove život.

Ne zanima me koji su ti planeti u kvadratu s Mjesecom.
Želim znati jesi li dodirnuo središte svoje tuge,
jesu li te izdaje u životu otvorile ili si se skutrio i zatvorio
iz straha od dodatne boli.
Želim znati možeš li sjediti s boli,mojom i svojom,a da se ne pomakneš
kako bi je skrio ili umanji ili sredio.

Želim znati možeš li biti s radosti,mojom ili svojom,možeš li plesati s divljinom i
dopustiti da te zanos ispuni do vrhova prstiju,a da nas ne upozoravaš da pazimo,
da budemo realni,da ne zaboravljamo svoja ograničenja kao ljudska bića.

Ne zanima me je li priča koju meni pričaš istinita.
Želim znati možeš li razočarati drugoga kako bi ostao sebi vjeran;
možeš li podnijeti da te drugi optužuju za izdaju,a da pri tom ne izdaš svoju dušu,
možeš li biti nevjeran i,dakle,pouzdan.

Želim znati možeš li vidjeti ljepotu čak i kada nije lijepa,svaki dan,i
možeš li iz nje crpsti život.
Želim znati možeš li živjeti s neuspjehom,svojim i mojim,i ipak stati na rub jezera i
srebrnom odsjaju punog mjeseca viknuti:~Da!~

Ne zanima me gdje živiš i koliko novca imaš.
Želim znati možeš li ustati poslije noći duboke žalosti i očaja,izmučen i uništen do srži,
i učiniti što se mora kako bi nahranio djecu.

Ne zanima me koga poznaješ i kako si stigao ovdje.
Želim znati hoćeš li stati samnom u središte vatre,a da pri tom ne ustukneš.

Ne zanima me ni gdje,ni što,ni s kim si učio.
Želim znati što te hrani iznutra kada sve ostalo nestane.

Želim znati možeš li biti sam sa sobom i sviđa li ti se vlastito društvo
u trenucima praznine.
rajska ptica
ptičica
 
Postovi: 530
Pridružen/a: uto, 08.05.2007, 14:38

PostPostao/la rajska ptica » ned, 10.02.2008, 01:02

Vec sam ti pricao to

Da li znas, i ja sam nekada imao grad, ulice...
draga lica u dvoristu... pod kestenom stol...
nekada...
prasnjava slika i cesta od sna... curice...
drugova pjesma... u dusi se budi djetinjstvo...
zamisli... mirise lipa.... i ljeto je tu...
kasnije snijegovi...
pramen sam magle pod neonskim svijetlom u zimu...
pricam ti... imao sam druga ko brata ja...
sada pustinja...
ceznjiva pisma... Pacifik od tuge i sjecanja...
kazu sudbina...
ta kurva bol ime mora imati... i razlozi...
milion prica, al' svaka vodi samo do pustosi...
pitam da li znas...
a znam da ne znas niti ces ikada shvatiti...
a i zasto bi...
oprosti, to gorka tecnost iz mene gluposti govori...
nije nostalgija...
ta je romanticno, nevino cedo, spram ovih stanja...
necu da spominjem, rat i uzase,
politiku, i slicna sranja...
necu da ponavljam... pravda ne postoji...
ta to je jasno bar...
hocu da dopustim suzu ljubavi,
sa njom sam divan par.
kasno je, znam... curi noc...
svaka je mala vjecnost za mene.
da, znam, moras poc,
o kako nervira kad zadnji autobusi se izgube...
pitam, ...da li znas i ja sam nekada imao grad, ulice...
draga lica u dvoristu... pod kestenom stol...
ah, vec sam ti pricao to.


Neostvareni moji snovi

Zamišljah te takvu
kakvu te nikad ljubio nisam...
A ljubio sam vjerovanja...
uz sva ta sjetna otkrića
u kojima se ljubav klanja
moru suza neistinitih priča...
Zamišljah ljubav
kakvu još nikad ne ljubih...
A ljubio sam htjenja...
I život za kojim tako žuđah
preko tako oštrih misli
preko tako krutog stjenja...
Zamišljah život
kakvog želim živeti i čuti...
Bjehu sve to samo želje
koje nitko i ne sluti...
u ljubavi koja srce čupa
i sreću sa mislima melje...
Al ne vidiš pritom
kako lupa
stvarni oblik jedne želje...
Zamišljah te takvu.....

http://nl.youtube.com/watch?v=deIsE15uVZI



Pronadji me

Pronadji me negdje
u sjecanju zaborava
u tugama mracnih upamcenih zbilja...

Pronadji me negdje
u kapima potopljenog splava
u bezdanu lutanja,putovanja bez cilja...

Pronadji me negdje
u suzama radosti,veselja
koliko iskri zapelo je na oku...

Pronadji me negdje
na izvoru nada i zelja
u pismima istrosenih obecanja
zaboravljenom roku...

Pronadji me negdje
na mjestima prasnim i sjetnim
u drhtaju iznemoglog zagrljaja
ugasenog plama...

Pronadji me negdje
u naramku muke,uzdasima sretnim,
u narucju kriza,u vladavini tama...

Pronadji me negdje
u zaru prohujalih poljubaca
u pjesmama punim usnulih istina,grijeha...

Pronadji me negdje
u buci zivota,odi mrtvaca
u okovu ljubavi i narucju utjeha...

http://nl.youtube.com/watch?v=KuAqiTZVox4
rajska ptica
ptičica
 
Postovi: 530
Pridružen/a: uto, 08.05.2007, 14:38

PostPostao/la tunguzija » pon, 14.04.2008, 14:51

Bili su sretni goli i znojavi
kad se njen tata na vratima pojavi...
Avatar
tunguzija
krv svoju za plavu boju
 
Postovi: 744
Pridružen/a: sri, 18.05.2005, 15:04

PostPostao/la rajska ptica » pon, 05.05.2008, 11:06

VLAKOM PREMA JUGU

Sprema sreću za te
i budućnost drugu
krenućemo draga
vlakom prema jugu

Pobjeći od svega
u začaranom cugu
zlatnim kolosjekom
vlakom prema jugu.

Ostaviti dane
i godine posne
kao davno nekad
brzim preko bosne

Samo vjetar s mora
ljubiće ti lice
kad krenemo jednom
s ove raskrsnice.

U tom kraju više
nećeš sresti tugu
stićićemo sunce
vlakom prema jugu

Ostaviti dane
i godine posne
kao davno nekad
brzim preko bosne


IMA, A NE ZNA

Ima, a ne zna
grob u meni
i kriz od ruku
rasirenih

Ima, a ne zna
kavez i pticu
andjele dobre
na svom licu

Ima, a ne zna
ne zna, a ima
pcele u ruci
i sto bi s njima

Nista ne sanja
nista ne zeli
zelena jedra
oblaci bijeli

Spaljena trava
polje maka
pod grlom trnje
oziljaka

Ima, a ne zna
i nece znati
kad jednom ode
da se vrati
rajska ptica
ptičica
 
Postovi: 530
Pridružen/a: uto, 08.05.2007, 14:38

PostPostao/la rajska ptica » pon, 14.07.2008, 15:22

IGRAÄŒKA VJETROVA


Pati bez suze, zivi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Taste su suze, a jadikovke
ublazit nece gorki san.
Podaj se pjanom vjetru zivota,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lisce sto vir ga vije
za let si, duso, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet sto nema korijena.
rajska ptica
ptičica
 
Postovi: 530
Pridružen/a: uto, 08.05.2007, 14:38

PostPostao/la rajska ptica » pon, 15.09.2008, 21:58

Nikad vise ne otvaraj vrata
u predvecerja ranih ljubavi
kad nas odjednom prevare sve rijeci
i svi nas pogledi dotaknu
da se vise ne vrate
nikad vise svoje srce ne iznosi na dlanu
tek udji u neke tople sobe
gdje je vrijeme mladosti pogodno
gdje bi se mogli na tren pronaci
u zaboravljenom refrenu pjesme
gdje bi mogli pricati satima
i ne znati da li su nam godine prosle
nemoj vise ljubavi otvarati oci
u predzorje kad utihnu posljednji glasovi
kad se od osame naslonis uspomenom
na prozore pod kisom koja zna i hoce
a mi tek ljubavni i dobro raspolozeni
nismo ni znali da nam je srce u oku raslo
i preraslo sve okvire
ne izgovaraj vise rijeci
koje si u sumraku sobe ucila na pamet
da ih dugo nosis nanizane oko vrata
ne otvaraj vise vrata u rana predvecerja ljubavi
podivljat ce rijeke
zbog usana neljubljenih
necemo se snaci sto nam je bilo davno
jedno vrijeme
necemo vise znati
ni ljubiti kako smo znali
nece vise biti ni takvih poraza
ni takvih pjesama
pa cak ni smrti
ako otvoris vrata istom kretnjom
nekome tko ce doci...
rajska ptica
ptičica
 
Postovi: 530
Pridružen/a: uto, 08.05.2007, 14:38

PostPostao/la rajska ptica » pon, 15.09.2008, 22:01

Nostalgija
pod svjetlošću zvijezda.
Zemljopisna karta prohodnih
i prolazećih puteva.
Svijet i ja.

Iscrtava se zamišljeni krug
nepodudarnošću duše i čina.
Zagonetni su znaci nespoznatljive moći.
Osuđuju na šutnju.

U muci traženja pokazuje se
stvarna opasnost otkrića.
Zahtjevi veličine, razvoja i potpunosti,
nose u sebi bezdan, privlače u provaliju
i upravljaju svijetom.

Tko je u igri, može se izgubiti,
a ne mora se tražiti.

Djela zaodjevena radosnim obrisima bezbolnosti
i sigurnog življenja?
Nepoznati i nepravedni darovi.
Stoje nasuprot čovjeku, neshvatljivo.

I kako život može postati bitan?

Nepristupačni su i nedostižni
i nepremostivi oblici kaosa.
Oblikovni krug formi
još je s ove strane paradoksa.
U površnosti savršenstva.
Nikad uhvatljivi trenuci Å¡utljivih
i zauvijek nijemih maski.
One hitro prolaze.
Zaboravljaju vrijednosti
odsanjanih trenutaka nestalnosti.
Njihova lipteća krv zgrušava se
u purpurno tkanje.
U krhkosti vlastite muke izrastaju
sa zamišljenim patnjama unutrašnjeg razaranja.
I nemoguće je sve to nadvladati skokom.

Odsustvo smisla na putevima ispunjeno zabludama.
I pretjeranost i nedostatnost. Ni mjere ni uvida.
Slučajnost nije narušena obrisom stvari.
Stroge i sigurne linije ne razdvajaju.
Nisu u odgovarajućoj ravnoteži,
niti ispunjene izrazom.
Kao da nije zaokružen svijet
u zvjezdanim slikama prisutnog.
A i ono nedoživljeno, formirajući se, zamagljuje bitak.
Tamne sjene svijeta još-ne-oblika
uključene su na još mučniji način
i više nije moguće disati.

Udaljavaju se putevi,
u svojoj nedostatnosti i nedovršenosti
nepremostivi ponori, a u kutu kao da leže
još bogatiji darovi i nejasna čežnja drijema.
I zagubljenost istinske zbiljnosti
kao ništavilo je bivanja,
obogaćeno informacijom bogatog cvata,
moglo bi se upotrijebiti kao začin svakodnevici;
i sve što je rođeno iz potrebe, ostvarilo bi se
u rasterećenju;
ali pronalazak temelja tragedije
postao bi očit problem.

Sirova i bespogovorna samovolja,
strast zemlje i neograničenost slučaja
pojavljivala bi se kao odgovor,
kao onostranost, kao čudo
-čvrsto zategnuto kao vitka duga nad bezdanom;
a stvaralačko zrenje ne bi preobražavalo
da bi pobijedilo, njegov svijet bio bi posljednji
u vremenskom slijedu koji bi zauvijek potonuo.

Zvjezdano nebo sjaji još uvijek samo u tamnoj noći;
samotne staze privida zrače u svijet.
Zbivanje je isprepleteno kao nit
kao da je najunutarnjija i najvlastitija bitnost.

Jednom razbijeno prosijava kao neiskupljeni grijeh,
jer beskonačan je zahtjev imaginarnog neba.
Apsurdna je slika nebeskih hijerarhija.
Tama izgubljenih u noći crnih odsjaja
suština je potrebitosti koja se nikada neće uzdići.

Vode beznadno hlape
nad isušenim koritom
razlokane zbiljnosti.
rajska ptica
ptičica
 
Postovi: 530
Pridružen/a: uto, 08.05.2007, 14:38

PostPostao/la rajska ptica » pon, 15.09.2008, 22:03

Kročite smireno kroz buku i strku
i ne poželite mir koji donosi vječna tišina.
Trudite se, ali bez potčinjavanja
da budete u dobrim odnosima sa svim ljudima.
Govorite svoju istinu tiho i jasno
i slušajte što vam drugi govore.
Jer čak i dosadni i neuki imaju svoju priču.
Izbjegavajte glasne i agresivne osobe -
one uznemiruju dušu.
Uspoređujući sebe sa drugima, možete postati sujetni i ogorčeni,
jer uvijek će biti gorih i boljih od vas.
Uživajte u svojim dostignućima, kao i u svojim planovima.
Vodite računa o svom zvanju, ma kako skromno bilo,
jer to je nešto što stvarno posjedujete u ovom nemirnom
i promjenjivom vremenu.
Budite svoji!
Posebno ne iziskujte lažnu naklonost, niti budite
cinični u ljubavi.
Unatoč svim prijevarama i razočaranjima,
ljubav uvijek ispočetka niče poput trave.
Brižljivo postupajte s iskustvom koje vam donose godine
i dostojanstveno im predajte mladost.
Razvijajte snagu duha da vas zaštiti od iznenadnih nedaća.
Ne budite sebe sumnjama i negativnim razmišljanjima,
previše je strahova rođeno u samoći i premorenosti životom.
Ispod zdrave discipline, budite nježni prema sebi.
Vi ste dijete Svemira, kao i stabla i zvijezde i vi imate
pravo biti ovdje.
I bez obzira da li je to vama jasno ili ne,
Svemir se razvija točno onako kako treba.
Zato budite u miru Božijem, ma što on za vas bio
i ma kakvi bili vaši zadaci u ovoj ludnici,
sačuvajte mir u svojoj duši.
Sa svim svojim prijevarama, svojom iskrenošću i
promašenim snovima,
ovo je još uvijek predivan svijet.
ÄŒuvajte sebe.
Uložite sve što imate i što jeste -
rajska ptica
ptičica
 
Postovi: 530
Pridružen/a: uto, 08.05.2007, 14:38

PostPostao/la rajska ptica » sub, 20.09.2008, 12:36

Ceznja za ljubavlju,
Trazenje je daha.
Ljubav je kisa koja prociscava,
Ispira nevolju.

Voljeti nekoga
Donijet ce ti zadovoljstvo,
Biti u ljubavi
Daje ti zivot.

Ispunjenje ljubavi
Identitet je svakog bica
Sjecanje na Voljenog
dah je zivota u dusi.

Univerzum je veliki,
Bez granica.
Zaljubljenik je zauvijek,
Vjecan,sustinski.

Pozivanje Voljenog
Obnavlja zivot.
rajska ptica
ptičica
 
Postovi: 530
Pridružen/a: uto, 08.05.2007, 14:38

PostPostao/la rajska ptica » pet, 10.10.2008, 11:11

UVELO LISCE

O, tako bi zelio da se sjetis
sretnih dana kad smo bili skupa
u to doba zivot je bio ljepsi
i sunce je bilo toplije nego danas.
Uvelo lisce evo vec je stiglo
vidis da nisam zaboravio ,
uvelo lisce evo vec je stiglo
zal i uspomene isto tako
i sjeverac ih nosi
u hladnu noc zaborava.
Vidis da nisam zaboravio
tu pjesmu koju si mi pjevala.

To je jedna pjesma koja je licila na nas
ti si me voljela
ja sam te volio
i zivjeli smo skupa
ti , koja si me voljela
i koju sam volio.
Ali , zivot razdvaja one koji se vole
lagano
i neprimjetno
i more brise na pijesku
tragove rastavljenih ljubavnika.

Uvelo lisce evo vec je stiglo
zal i uspomene isto tako.
Ali moja ljubav cutljiva i vjerna
stalno se smijesi i zahvaljuje zivotu.

Tako sam te volio i bila si tako lijepa
kazi kako onda da te zaboravim.
U to doba zivot je bio ljepsi
i sunce je bilo toplije nego danas
ti si bila moja najnjeznija ljubav
i sta ce mi onda ta tuga.
A, ta pjesma koju si mi pjevala
uvijek ce mi zvoniti u usima !

JACQUES PREVERT



UZNESENOST

Iznad svih jezera i svih dolina
i iznad najviseg planinskog vrhunca
i dalje od zvijezda i dalje od sunca
i iznad granica svemirskih dubina.

Krece se misao sa toliko strasti
kao dobar plivac medju valovima
i ostavlja brazdu medju prostorima
sa neizrecivom muzijackom strasti .

Odleti sto dalje od gnjilih mocvara
procisti se gore u bistrome zraku
i pij kao nektar u ovome mraku
vatru koja vrata nebeska otvara .

Iz briga i jada od kojih se gine
od kojih se dusa mutno zamaglila
sretan je tko moze u zamahu krila
uznijeti se prema poljima vedrine .

I nalik na sevu samo zato mari
da svakoga jutra cistog zraka kusa
tko nad svima lebdi i bez muke slusa
razgovore cvijeca i svih nijemih stvari !

CHARLES BAUDELAIRE
rajska ptica
ptičica
 
Postovi: 530
Pridružen/a: uto, 08.05.2007, 14:38

PostPostao/la rajska ptica » ned, 19.10.2008, 21:46

Cini mi se da sam te
morao voljeti
na bezbroj nacina
bezbroj puta
u zivotu nakon zivota
u dobu nakon doba
zuvijek...
Moje opcinjeno srce
je napravilo i iznova
stvorilo ogrlicu pjesama
primi je kao dar
i nosi oko vrata
na svoje razlicite nacine
u zivotu nakon zivota
u dobu nakon doba
zuvijek...
Kada god cujem
stare price o ljubavi
to je stoljecima
star bol
ta stara prica o razdvojenosti
ili zajednickom zivotu
Kao sto uvijek gledam
iznova u proslost
na kraju uvijek ti iskrsnes
prekrivac sjaja polarne zvijezde
koja isijava kroz tamu vremena
postajes simbol onoga
sto se pamti zauvijek...
rajska ptica
ptičica
 
Postovi: 530
Pridružen/a: uto, 08.05.2007, 14:38

PostPostao/la rajska ptica » pet, 07.11.2008, 09:16

Čudan osjećaj u trbuhu, al nemoj mi ga kvarit
I danas mi je uspjelo – zaljubit se u male stvari

Neki put krivo je jutro, ili stranac Å¡to te pozdravi
neki put je kriv hiphop beat ili rif na gitari


Sunce, hvala ti, što si izašlo za mene
Sunce, obećajem, misli su mi pozitivne


Zakoračim u dan bez suvišnih očekivanja
pitanja, nadanja, sita sam skrivanja.
Ljudi su opet sivi, njihov pogled grebe pod
i Å¡utke gaze ubrzano, ne vide plavi svod.
Prezirno se smiju kad skuže da sam sanjar
jer su svjesni di žive i kako žive – jasna stvar.
I znam da je crnjak i da smo zapeli u sridu
u rukavu nosim osmjeh pa ga imam u vidu.
Dopusti mi... da te razoružam
Otpuhni brige, primi sunce što ti pružam


Dobro skriveni u kockice,
mjesto Å¡to zovu dom
s crnim povezom prek očiju
ne žude za slobodom
Zrake udare u njih al otpor je uvijek jak
ljudi izvana obasjani u sebi nose mrak
zbog njih nebo se zatvori
zaplače kao dijete
šalje buru da ošamari,
protrese
da se sjete onih malih stvari
zraka i sunca nad njima
da shvate
još uvijek pozitivnih stvari ima.
rajska ptica
ptičica
 
Postovi: 530
Pridružen/a: uto, 08.05.2007, 14:38

PostPostao/la rajska ptica » uto, 02.12.2008, 00:23

Znam

Tiha je noć.Samo zvijezde sjaje.
Tamno je.
Gdje se skriva Onaj
Å to Svjetlo nam daje?
Kada tmina pokriva svaki dio
Nebeskoga svoda,
kako prepoznati, Å¡to je Å¡uma
a Å¡to bistra voda?
Ako tama dopre i do ljudske Duše,
kako se zaštit' od vjetra koji puše
i prolazi sve do onog dijela,
gdje se Duša skriva u nutrini tijela?

Hoće li mi tada, zvjezdano nebo
od pomoći biti,
hoće li se mjesec pokazati
i tamu otkloniti?
Hoće li mi svjetlost nebeskih tijela
darovati mir u Duši, koji odavno sam htjela?
Kuda tada da koračam, tuđe Svjetlo da ne kradem,
drugu Dušu da ne gazim?
Hoće li mi tada jedna luč
Što Duša je moja skriva, dovoljna biti
da osvjetli puteve moje,
hoću li zalutati,
hoće li mi tko pomoći
I dočekati me na kraju Puta?
Hoću li tad upoznati
što je mržnja, strah
i hoću li biti ljuta?

Znam
da dovoljno je i najmanje Svjetlo u tami.

Znam
da i ta mala luč Dušu mi s Ljubavlju hrani.

Znam
da i kad najcrnija noć ovije tijelo moje,
Svjetlost jednom mora doć',
jer Svjetlost je Ljubav,
gdje postoje sve dugine boje.

Znam
da na Putu svome
ponekad se kroz tunel mora proći.

Znam
da Svjetlost se pojavi, onda kada Duša nauči
pronaći Ljubav i usred najcrnije noći.

Znam
da Dušu moju ovija Ljubav Tvoja.

Znam
da pratiš me na mom Putu Svjetlosti moja.

Znam
da Ljubav otvara i najteža vrata.

Znam

da Svjetlost se rukama ne hvata.
Nego u dubini srca moga
postoji onaj dio, darovan od samog Boga.
Dok taj dio sjaji poput zvijezde u noći

Znam

da uz Božju pomoć
svaku stazu moći ću proći.
A ako ponekad Duša zaluta ili skrene,

Znam

postoji Svjetlost koja voditi će mene,
sve dok jednog dana
ÄŒisto Svjetlo ne postanem i sama!






Dah Života

Dah po dah...korak po korak
Teče Slap Našega Života
Sazdan je od zvjezdanih niti
U njem leži sva skrivena ljepota.

Teče on polako...pa ubrza malo
Spušta se niz stijene ...
Strmoglavo pada...u kapima pjene
Dugine je boje odjenuo pri padu
Sunča se na Svjetlosti...
Odmara u hladu.

ÄŒarobna ga Svirala prati
Na tom Putu...
Melodija je odavno mu znana
Ali svaka kap života
Smisao svoj traži sama.

Na prepreke kad naiđe
Jedna kap će da ishlapi...
Neka druga radosna će biti...
Rijetko koja sa Dahom Života
Htjet će svoju Nebesku Nutrinu zbiti.

Koja kap je Duša Tvoja...

Možda ona što na Vjetru blista
Dahom Života kad raznesena bude
Jer susrela ju Duša ista...
Ili možda ona koja Dah Života
Nečiji će biti...
Korak po korak...preko stijene...
Poput anđeoske zjene...
ÄŒeka taj trenutak ... kad u Isti Izvor
Obje će se Duše sliti.
rajska ptica
ptičica
 
Postovi: 530
Pridružen/a: uto, 08.05.2007, 14:38

PostPostao/la rajska ptica » ned, 07.12.2008, 13:03

Mesa Selimovic - isjecak o prijateljstvu

.....Sad sam shvatio: to je prijateljstvo,ljubav prema drugome.
Sve drugo moze da prevari to ne moze. Sve drugo moze da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas.
Ne mogu da mu kazem : budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj. Ali, bilo ovako ili onako,u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati.
Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao ili učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno.
Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge.
Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život.
Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo.
PRIJATELJSTVO SE NE BIRA, ONO BIVA KO ZNA ZBOG ÄŒEGA KAO LJUBAV
... A nista ja nisam poklonio tebi već sebi...


Dervis i smrt

“Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad. Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve ću biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom.
Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža, s čuđenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjećao a sad je se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Čime sam prosvijetljen? Znanjem?. Višom poukom? čistim srcem? pravim putem? nesumnjanjem? Sve je došlo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni šejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek.
Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.
Rekoh čudnu riječ: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrečena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je došla opasna riječ? I je li samo riječ?. Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teže nego što jest. Jer ako ono neobjašnjivim putevima izvlači iz mene čak i što nisam htio da kažem, što nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao što se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbuđenjem, osjećanjem koje me više ne sluša, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljeđenje, šejtanski posao, i možda bi najbolje bilo slomiti trščano pero pažljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu ploču pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeća da se nikad više ne prihvatim magije što budi zle duhove. Pobuna! Je li to samo riječ, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, teško meni; ako je istina, teško meni još više.
Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kažem osim sebi i hartiji. Zato sam nastavio da povlačim nezaustavne redove, s desna na lijevo, od provalije do provalije ruba, od provalije do provalije misli, u dugim nizovima koji ostaju kao svjedočanstvo, ili optužba. Čija optužba, veliki Bože, što si me ostavio najvećoj ljudskoj muci, da se zabavim o sebi, čija? protiv koga? Protiv mene ili protiv drugih? Ali više nema spasa, ovo pisanje je neminovnost, kao življenje, ili kao umiranje. Biće ono što mora, a moja je krivica da sam ono što sam, ako je krivica. Čini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo što se dešava, i ono što je bilo, iz istog je razloga: što hoću i moram sebe da poštujem. Bez toga ne bih imao snage da živim kao čovjek. Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od juče, i hoću da budem čovjek s ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer čovjek je promjena, a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi. “


Tvrdjava

..."Kad sam bio ugrozen,mislio sam samo na nju,hrabreci se njenim prisustvom..Kad mi je bilo tesko,pominjao sam njeno ime,kao u molitvi, nalazeci olakasanje...Kad osjetim radost trcim da je podjelim sa njom, zahvalan sam joj, kao da mi je ona daruje... Dobar je covjek i lijepa zena, ali ono sto je samo za mene, to sam sam stvorio, cak i da je imala velikih mana, ja ih ne bi znao... Potrebna mi je savrsena, i ne mogu dopustiti da to ne bude... Dao sam joj sve sto nisam nasao u zivotu, a bez cega ne mogu! Cak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veca i ja pomocu nje! Bogato je darujem da bih mogao da uzmem...Ja sam osujecen,ona je ostvarena i tako sam obestecen...Ona mi namiruje izgubljeno,i dobijam vise nego sto sam zelio da imam..Moje zelje su bile maglovite i rasute ,sada su sakupljene. u jednom imenu,u jednom liku, stvarnijem i ljepsem od maste!!Njoj priznajem sve sto ja nisam a opet nista ne gubim, odricuci se...Nemocan pred ljudima i slab pred svijetom, znacajan pred nesigurnoscu svega,siguran sam pred ljubavlju koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba pretvorena u osijecanje...Ljubav je zrtva i nasilje, nudi i zahtjeva, moli i grdi...Ova zena, cio moj svijet potrebna mi je,da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc...stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pecinske vatre, zastita od groma, neprijatelja, zvjeri, ljudi, neba ,samoce, da trazi od njega obicne stvari ,ali i da zahtjeva nemoguce.. da osjeca odusevljenje ali i ogorcenje, da se zahvaljuje ali i da grdi, uvjek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteski, nade bez korjena, radosti bez trajanja... Zbog nje,iskljucive,i ljudi su mi postali blizi..."


....."Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš."
rajska ptica
ptičica
 
Postovi: 530
Pridružen/a: uto, 08.05.2007, 14:38

PrethodnaSljedeća

Natrag na Kultura

Online

Trenutno korisnika/ca: / i 1 gost.

cron